Padova

...a ako to i nije apsolutna istina taj paradoks dobro relacionira i relativizira naš odnos prema prvim i posljednjim stvarima postojanja. Kontrasti i aporije doista su odavno privlačili Dedića kao pisca, a razmišljanje u krevetu prije (i poslije) operacije moralo je do paroksizma razviti sklonost za govor krajnosti, za osjećanje suprotnosti što se istodobno privlače i potiru. Ako je i bilo očekivano da se u dramatičnoj amplitudi izmjenjuju nada i beznađe, da ojača svijest o neizbježnosti dodirivanja početka i kraja, u Dedićevoj febrilnoj imaginaciji na poseban su se način još stopili visina š ponorom, svjetlost s mrakom, igra sa smrću. Dapače, svoj polemički dijalog nastavljaju još i istok i zapad, vino i voda, mladost i starost.