Ovdje. Gdje?

Daleko od svake proizvoljnosti jezične idolatrije, premda svjestan vlastitih ljubavi za bankrot smisla i stišni voluntarizam, Slavko Jendričko u furioznom ritmu udebljava svoju antimimetičku poetsku brazdu, koja međutim u njegovim posljednjim knjigama nipošto ne raskida sa zbiljom, neposrednim aktualijama. Naprotiv, autoreferencijalnost
mnogih dionica ove poezije, podbočena različitim tipovima govora iskaznoga subjekta, omogućuje mu da se ozbiljno i razgovjetno obračuna s važnim životnim entitetima, žilavo inzistirajući na radikalnim oprekama s kojima se i u životu, i u pjesmi dokučuje kakva-takva konačna bilanca. Ma kako nelišena dvosmislica, Jendričkova, sada ponešto odgonetljivija, metaforika i razvidnije semantičke veze unutar stihova, naime, isporučuju nam surovu, ironijsku i krajnje nesentimentalnu zbilju nipošto potrošena jezika, ali i nimalo uspokojene pjesničke egzistencije. Utoliko ne iznenađuje što ovaj autor parodira mjesta vlastita intimiteta, što ironijom pa i persiflažom razdjevičuje nevinost posljednjih oaza nekompromitirane nature, koja u vazda zainteresiranoj ideološkoj manipulaciji biva točka osvete, debakl humaniteta. Poigrati se sa sobom i s drugima, imati sućutnosti za povijesni tragizam, ali uzmaknuti kada, negdje ispod svijesti, opaziš da te nema u kolektivnom nesvjesnom, biti ovdje i nigdje, opreke su s kojima vješto barata ludičko-shizoidni 'narator' ovih pjesama. Pjesnik Slavko Jendričko, zaključimo, istodobno nam se ruga i djetinje nas zaigrano zavodi.
(Ervin Jahić)