Odisejev pas

Tema egzila stara je koliko i globalna kultura. Još od Sofoklova Edipa i Homerova Odiseja, preko Dantea i Conrada, pa sve do Guillerma Cabrere Infantea i Edwarda Saida o egzilu se govori kao o stanju koje je "gore od smrti".

Egzil je pretpostavka fizičke dislociranosti i udaljenosti od matične kulture, odnosno stanje svijesti za koje je argentinski (samo)izgnanik Julio Cortázar rekao da "samo pisac koji živi u vlastitoj domovini proživljava istinsku dimenziju egzila".

Poezija ovdje tretira oblike i pojavnosti izgnanstva koji sadrže i samo-izgnanstvo, preventivno izgnanstvo, kao i nemogućnost odlaska od sebe. U prvima, lirski subjekt se tretira kao deteritorijalizirano biće, kao nomad, dok ga se kod potonjeg vidi kao biće (vlastita) tla čija je egzistencija zadana svojevrsnim uzemljenjem, dakle prostorom kao suštinskom odrednicom.

Preko fragmentarne narativnosti ispresijecane s opisnom funkcijom njegove poetike, Petković nastoji ukazati i na određenu mješavinu politike čežnje na osobnoj, lokalnoj razini, i čežnje za politikom na kolektivnoj, globalnoj razini. Ako je lirski subjekt politiziran po svojoj pripadnosti svijetu, kojemu (zauzvrat) pripada svijet kao stanište, onda se (kao antipod) tome suprotstavlja općenita, globalna čežnji za politikom, čije dinamike iz svojih okvira isključuju pojedinačno ljudsko biće sa svim njegovim potrebama, nadama, odgovornostima i očekivanjima.