Nuspojave

Novu zbirku Nuspojave  Zvonimira Grozdića nije teško čitati. Radi se o poeziji koja je ispisana iz prve ruke i na izravan način. Nuspojave su npr. i facebook buntovnici, nova generacija buntovnika što skriveni za tastaturama pokreću revolucije. To je zanimljiv patent kako bez oštrice napraviti revoluciju. Isto tako, autor bi se htio iskušati i kao Model, navući luđačku košulju kao novu kolekciju ljeto/zima pa se onako gordo prošetati pistom i sve njih iz prvog reda pošamarati. Nije sve tako crno, ima tu ponešto i ljubavi, u pjesmama Talog, Boje tulipana i Život. A, kakav je to, nezgodan tip, zorno se vidi u …takav sam.  Pokoju će reći i o pospanom i umornom radništvu u pjesmi U zoru, o prijatelju koji zabavlja nezadovoljne tuđe žene, a u pjesmi Krajolik bježi u djetinjstvo i vraća se svojim superjunacima dok mu ponestaje plave (dinamove?) boje u očima. Dočim je Gabo diskretna posveta Marquezu – očito da ima tamo na Kvarneru tog magičnog realizma, naročito dok se gleda kroz bolnički prozor, a sunce obasjava lučke dizalice.
Birtijska atmosfera i alkoholizirani razgovor s prijateljem u pjesmi Kreativnost dok se čuju njeni Glasovi iz usta prodavača novina, dobra je pjesnička transmisija. Vidi se da Grozdić ima uho. On je i pjesnik ljubavnih razočarenja i gotovo će ih fotografski skinuti kao u pjesmi Povratak gdje dvoje ljubavnika upravo ispijaju svoje zadnje piće prije neizbježnog kraja.
Puno je tih detalja koje Grozdić opaža i minuciozno ih bilježi, te dobijamo jednu uvjerljivu pjesničku partituru koju skoro da možemo osjetiti pod prstima. Uostalom, mi možemo samo mirno sjediti i svjedočiti, ako treba i na sudu što se zapravo na kraju dogodilo. U pjesničkom smislu dogodio se ono što smo i očekivali od Grozdića, a što je već naznačeno u prethodnoj zbirci Sanjao sam da sam ubio Doca Hollidaya; životna, napeta i intrigantna poezija.