Klizalište

S leda odjekuju povici, struganje klizaljki, udarci palica... Mješavina zvukova na trenutak podsjeća na glazbu, s motivima koji se vraćaju, glasnijim i tišim dijelovima, iznenađujućim kratkim trenucima tišine. Izvor će čudne pjesme, hokejaši do dvanaest godina, podijeljeni su u četiri grupe i igraju na četiri gola postavljena uz šire stranice ledene plohe. Tako se jedno klizaliste pretvara u dva. Netko besposlen i sklon promatranju mogao bi se u takvo nedjeljno prijepodne malo zaustaviti na zapadnoj tribini. Zapadna tribina je prolazna, na obje strane otvorena, preko nje se može stići do blagajne i do ulaza na klizalište. Tu uvijek irna promatrača, onih koji su slučajno zastali i onih koji nekoga čekaju. Kad bi ih se snimalo nekim strojem za registriranje topline, oni prvi možda bi zračili pla-vosmireno, oni drugi crveno-pulsirajuće. Ili obrnuto? Možda izmiješano i sasvim nepredvidljivo. U svakom slučaju, zapadna tribina klizalista zrači drukčije od preostale tri, jer se jedino na njoj zadržavaju promatrači.