Jastučić za igle

Lakoća u prvom redu izbija iz njezinih fonetskih ritmika, iz igranja mucanjem i greškom i uključivanjem prezrenih i ispraznih fraza u tkivo, a to su već snažni signali slobode. Provirit će iz ovih pjesama i kulturni talozi, zavrtjet će se stihovima, a neće izostati ni jasan stav (Nabijači grižnje savjesti), ukratko, sve ono što dobru poeziju čini dobrom rešetat će vas s ovih stranica.
(Kruno Lokotar)

Prva pjesnička zbirka Sandre Obradović Jastučić za igle dugo se kuhala i u ciklusima kušala u književnoj periodici, a sada nam je konačno i u potpunosti, na trenutke i raskošno, poslužena. Uokvirujuća tekstualna strategija zajednička najvećem dijelu uvrštenih pjesama temelji se na asocijativnom ili zavodljivošću neke fonetske podudarnosti motiviranom spinu, nelinearnoj montažnoj fragmentarnosti, dosjetci, ludičkim intervencijama i ironiji kao temeljnoj figuri kojom se lirski protagonist, prisvajajući si time 'poetsko pravo' govora o nekim inače inkriminiranim, tradicijom izlizanim temama i motivima, relacionira prema izvantekstualnom svijetu, ukoliko takav uopće postoji.
Tekst je premrežen obiljem referenci na visoku i pop-kulturu (prije svega glazbu i film), ali i na svakodnevni, žargonom, fraziranjem i nedorečenošću obilježen govor, pa i njegova tradicionalno zgusnuta mjesta, što čini pojedine pjesme pravim malim centonima prazne postmoderne citatnosti; približava ih pastišu. Na jednom mjestu protagonistica će poentirati jakom citatnom aluzijom, ovaj put usmjerenom na središnji tekst one famozne zapadne kulture i reći Najljepša naša riječ je pahuljica. / Tako me zovi / I ne imaj ljepših imena od mene; i to neka ostane kao zalog i moto jezičnoj igri u koju upravo ulazite.
(Marko Pogačar)