Gledaj me u oči

Brkljačićev lirski subjekt je onaj čangrizavi pijani tip za šankom što užasno podsjeća na Bukowskog. On ne naslućuje nego ZNA da je sve oko njega u kurcu i da je to što on to zna još više u kurcu. Zato ne sudjeluje. On je promatrač (r)evolucije i samoubojica najgore vrste, one koja se ubija iz dana u dan okružena likovima poput sebe. U ovom slučaju, likovima koji su se zaletjeli prema hrvatskom snu i tamo se sudarili s politikom, a nakon nesreće zaključili da nemaju dovoljno love za spasenje duše i djevojku s jumbo-plakata. On je svjestan da piše poeziju, ali je ona na neki način nesvjesna, ona je jednostavno proizvod takvog stanja (uma) i, kako piše, iluzija da njegov život ipak ima smisla.Vlado Bulić