Evolucija ludila

S heideggerovskim 'bitkom prema smrti' Jendričko se suočava cervantesovskim  ruganjem, parodiranjem, čak i ponekom izravnijom poetskom invektivom, ali i osebujnim humanizmom koji se osovljuje iz sućutne spoznaje o ljudskoj nesavršenosti i nemoći. Za takve značenjske pomake, za tu iskošenost čitavog svijeta Jendričko ne mora ići u kakve daleke pjesničke prostore. On 'zgodu' svoje poezije svagda nalazi u mikrosituacijama, provjerljivom kronotopu koji baš svojom tupom pa i zlokobnom banalnošću postaje provokacija za poetsko preoblikovanje. A prostori te banalnosti, kojima se Jendričko ruga u brk, gotovo su sveobuhvatni – od podivljalog kapitalizma koji iza sebe ostavlja svakovrsnu ljudsku pustoš i prežvakanih, značenjski okamenjenih i ispražnjenih religijskih i kulturoloških toposa do onanijskih  internetskih prostora koji su samo nastavak naših opačina drugim sredstvima. Da u svoj toj, naslovom akcentuiranoj, evoluciji ludila itekako pak ima sistema, jasno je i po tome što Jendričkove značenjski 'pomaknute' pjesme vrlo često izgovaraju neke gotovo proročanske, u svakom slučaju mudrosne uvide. Upravo hamletovska nepogrešiva razobličavanja svih trulosti 'države Danske' – metafore ne samo 'tranzicijske' Hrvatske, nego zapravo i čitavog današnjeg svijeta.
(Iz pogovora Davora Šalata)