Čekati sjevernije

Dapače, stanovit broj pjesama dvostruko je datiran, pokrivajući punu amplitudu od prvih zamisli do definitivne realizacije (čak, primjerice, u golemu luku: 1950.-1985.). "Vrijeme bez naslova" pjesma je evokacije mladosti s preciznom lokacijom i datacijom (1953.), no istodobno i premošćavanje daleke prošlosti i misli o budućnosti. Naslov jedne druge pjesme, "Povezano vrijeme", još bolje upravo tako amblematično situira i sintetizira Gotovčev napor i napon. Gotovčeve pjesme - dodajmo s razlogom: oduvijek - čuvaju dostojanstvo krajnjih pitanja, a mogući odgovor je u samoj tjelesnosti pjesme koje ovom zgodom imaju i neočekivanih formalnih inkarnacija. Iz samih bi se naslova unutar ove zbirke dala dedukativno izvesti čitava jedna poetika. Primjerice, 'Prošla novost' zvuči kao opravdanje anakronističkih prelamanja; 'Ironija teme' govori dakako o savjesnom odmaku od doslovnosti; 'Razvijanje aforizma' elaborira motiv fragmentarno proverbijalnih čestica, tako reći samih "jednostavnih oblika"; 'Epilog kao pukotina' zaključuje problematiku literarnog kadra ili žanra, naravnim upućivanjem na ranjivo mjesto u samome tkivu pisanja. Neki drugi naslovi upućuju pak na autobiografsku refleksiju, ponajprije 'Slučaj nevinog', 'Groblje u Imotskom' ili 'Ratni trenutak', 'Vukovar iza riječi', 'Na pijesku Ostije'. (TONKO MAROEVIĆ, Nedjeljna Dalmacija, 20. 6. 1995.)