Autopilot

Šeparovićeva pjesnička pojava usporediva je s pojavama Marka Pogačara ili Ivice Prtenjače, a na njemu je da ova – pedagoški loša, jer su visoko postavljena – očekivanja opravda novim knjigama. Premda, nema razloga za strepnju, jer širina poetskog zahvata Darka Šeparovića je iznimna, obilježen manevarski prostor širok, a opet već poetički definiran.

Darko Šeparović s lakoćom izbacuje stihove koji mogu postati refreni i poštapalice: new age zauvijek će se pisati koso / svaka romantika ima pogubnu statiku; originalno spajati oprečno sigurno ćemo pronaći nešto / toplo i oštro / povratnu kartu / nož u tvojoj ruci; duhovito izvrtati perspektive: mislim kako za svaku razbijenu čašu / kažeš; nije do mene / do stakla je; ili složiti urbano-lirske melankolične ambijente: mjeri se koliko će brzo snijeg amputirati ceste / nakon toga / nema dalje.

S takvom opremom, u kojoj se nazire i njegova kruhoboračka profesija, arhitektura, s pjesmama čija pak arhitektura počiva na bujnoj, ali ne i podivljaloj asocijativnosti, a dio vokabulara i zamjedbi crpi iz profesionalnog – u ovu zbirku je stvarno ugrađen autopilot. Ona sigurno leti i bez puno guranja i intervencija, siguran sam, meko slijeće na bolje stranice naše suvremene poezije.