Akt

Mora se priznati da unatoč kratkoći stihovi Maje Vidmar posjeduju skrivenu magiju, skriveni poetski zanos. Ta se svojevrsna alkemija riječi manifestira u kratkom bljesku jezičnog salta, u neočekivanim nadrealističkim spojevima jezičkih igara. Pjesma je orgazam znakova, piše na jednom mjestu autorica. Poetska se lucidnost osjeća na razini pridjeva, koji su, zapravo, složenice i unutar svoje strukture nose zametak apsurda (na primjer: mrtvoudni, mnogokapna, povijesnoopisan, iznadponoran). Usporedo s pridjevima, imenice su jednostavne, često vezane rimom, ali ponekad potpuno izvan smislenog konteksta. Rima je još jedna od pjesničkih konvencija kojima se ova pjesnikinja poigrava dovodeći je skoro do izopačenja. Rima, smisao, fabulacija, očekivanje čitatelja i sve ostale konvencije doživljavaju u ovoj poeziji drastične preinake. Čini se da je čitav poetski postupak, skupa s tradicijom, na neki način izopačen, što je čest rezultat u djelima postmodernih autora. Rezultat je određena alkemija jezika, promjena i preobrazba upisana izravno u jezik, u registar Simbolnog. Na taj način poezija Maje Vidmar, izuzetno lucidna i svježa na momente, pridonosi u isto vrijeme dekonstrukciji odredenih jezičnih konvencija i normi, ali i mistifikaciji običnog unutar pomicanja i pokretanja vlastite jezične mehanike. Uz pohvalu autorici, trebalo bi na kraju, po prirodi stvari pohvaliti i prevoditelje.