Vrijeme Europe

Knjiga Josipa Glaurdića podsjeća nas na vrijeme koje smo proživjeli prije dvadesetak godina, i koje je ostavilo dubok trag u osjedajima i gledištima mnogih ljudi u Hrvatskoj i u susjednim zemljama. Autor je potkrijepio svoj rad ne samo vrlo velikim brojem sekundarnih izvora, nego i izvornim materijalima iz ključnih arhiva koji su tek nedavno postali dostupni javnosti (tj. dokumentima britanskog Foreign Office-a, CIA-e, vlade G.H. Busha, itd.). Također je intervjuirao 42 bivša diplomata i 'kreatora politike' iz bivše Jugoslavije, ili iz zemalja Zapada. To daje ovoj knjizi osobitu težinu. U svom tekstu autor prati raspad bivše Jugoslavije već od vremena ekonomskih i drugih neprilika koje su slijedile poslije smrti Tita, a kroz sav rad osobita je pozornost posvećena usponu i djelovanju Slobodana Miloševića, koji je (kako je autor naznačio) u početku bio viđen na Zapadu kao balkanski Gorbačov, što znači da je tada Zapad povoljno ocijenio Miloševićevu pojavu, pripisujući mu ulogu reformatora i učvrstitelja jedinstva jugoslavenske države. Nadalje, osim unutrašnjih razloga, Glaurdić ističe da je jedan vrlo važan vanjski čimbenik, kraj Hladnog rata, snažno utjecao na raspad Jugoslavije. S jedne strane, uvjeti Hladnog rata – tj. vanjske prijetnje, djelovale su iz unutarnje perspektive na održavanje Jugoslavije; s druge strane, osobit međublokovski položaj Jugoslavije u doba Hladnog rata dao je zemlji važnost na međunarodnom planu, i omogućilo joj da održi životni standard uvelike zahvaljujudi pomodi sa Zapada (zajmovima, itd.).

Poslije toga Jugoslavija nije više bila toliko važna za Zapad, pa su Amerikanci (glavni akteri na Zapadu) napokon prepustili vanjsku brigu o njoj Europljanima. I upravo je taj pomak poslužio Glaurdiću kao motiv za naslov svoje knjige, Vrijeme Europe, prema riječima koje je 1991. izgovorio Jacques Poos, tadašnji predsjedatelj Vijeća ministara vanjskih poslova Europske zajednice: 'Ovo je vrijeme Europe, a ne vrijeme Amerikanaca... Ako ijedan problem mogu riješiti Europljani, onda je to jugoslavenski problem'. Ali još prije te krizne 1991. godine, i poslije nje, kako je autor obrazložio, Europljani nisu bili kadri riješiti taj problem, i to zbog njihove stalne podrške opstanku jugoslavenske federacije, što je išlo u prilog Miloševiću i JNA, i također zbog sukoba između vladajućih politika samih (zapadno)europskih zemalja, osobito nakon ujedinjenja Njemačke.

Promatrajući kroz prizmu politike Zapada prema raspadu Jugoslavije, Glaurdić predstavlja novi pogled na kraj Hladnog rata u Europi. Uključujući u analizu deklasificirane izvještaje CIA-e, dokumente administracije Georgea H.W. Busha i britanskog Foreign Officea; dokazni materijal korišten u procesima na Haškom tribunalu; kao i više od četrdeset intervjua s bivšim diplomatima i političarima sa Zapada i iz bivše Jugoslavije, Glaurdić pokazuje kako Realpolitika zapadnih sila nije uspjela u namjeri da podrži opstanak Jugoslavije, već je potaknula JNA i režim Slobodana Miloševića na nasilje. Vrijeme Europe također rasvjetljava dramatičan sukob mišljenja unutar zapadnog saveza o mogućim odgovorima na jugoslavensku krizu. Glaurdić identificira korijene tog sukoba u različitim sklonostima zapadnih sila po pitanju uloge ujedinjene Njemačke, istočne Europe, i vanjske i sigurnosne politike u budućnosti europskih integracija.

J. Glaurdić je doktorirao političke znanosti na Sveučilištu Yale, a trenutno je Junior Research Fellow iz političkih znanosti na Koledžu Clare Sveučilišta Cambridge. Njegovi istraživački interesi su uglavnom vezani uz politiku Europske Unije i SAD-a u jugoistočnoj Europi.