U san nije vjerovati

Rukopis Lade Čale Feldman U san nije vjerovati ispituje neistražene komparatističke perspektive i teorijske potencijale tumačenja hrvatske drame i kazališta, od Marina Držića do Stilskih vježbi i statusa teksta u post-dramskoj izvedbi. Metodološki ovaj niz studija slijedi interes za spregu čitava niza suvremenih teorijskih pristupa, među kojima dominiraju psihoanalitički doprinosi tumačenju kulture i umjetnosti, legitimirani i naslovom koji sugerira srodnost između oniričke i umjetničke 'obustave nevjerice'. Stoga knjiga i započinje uvodnim zahvatom u teatrološke implikacije Freudove prekretničke studije Tumačenje snova.

U prvom, opsežnijem dijelu knjige iskušava se na koji bi se sve način psihoanaliza mogla susresti s komparatističkim pitanjima Držićeve rano-novovjekovne dramaturgije, prije svega odnosom njegova opusa prema Plautovoj komediografskoj matrici, ali i neraščišćenih inovacija u odnosu na Euripidov i Dolceov predložak kada je u pitanju autorova jedina tragedija Hekuba. Svojevrstan appendix ovome poglavlju, koji se nadovezuje na analizu Držićeva Arkulina, jest i rasprava o još jednoj hrvatskoj inačici Plautova Amfitriona, što je u frančezarijski prijevodno-preradbeni pothvat dospjela preko Molièreove komedije, kojoj je to jedini postojeći hrvatski prijevod.

Drugi dio knjige posvećuje se rodnoj problematici na pregibu novovjekovlja i modernizma, također u združenom komparatističko-psihoanalitičkom ključu, i to povratkom na dramske opuse kojih se autorica i u dosadašnjim svojim prilozima bavila, kao što su Shakespeare, Marivaux, Ibsen i Pirandello, te Vojnović, Krleža i Begović s druge strane. Osvjetljenje dramaturških modusa unutar kojih ženskost u razmatranim djelima figurira redovito se tu povezuje s njihovom metateatarskom i metapoetičkom dimenzijom, a izdvojeno mjesto u ovome dijelu knjige zauzima hibridna, naratološko-teatrološka studija novele Ispod maske Krležina proznog ciklusa Glembajevi.

Treći i završni dio knjige tiče se izvedbene sfere: u njemu se raspravlja o rekordnom fenomenu Stilskih vježbi, odnosu teksta i izvedbe u postdramskom kazalištu, te naposljetku o izvedbenim naumima i učincima predavanja. Ta, posljednja studija, koja kao predložak svojega čitanja uzima tekst Predavanje čikaškoga sociologa Ervinga Goffmana, u obliku kode odaje dug ne samo plodotvornosti predavačkoga rada koji je i osigurao ovaj raspon autoričinih interesa, nego i zaokružuje provodnu, autoreferencijsku nit knjige, tretirajući i Goffmanov tekst i predmet njegove analize kao intrigantni, spomenutoj Krležinoj noveli uvelike srodni entitet na razmeđi jezičnog i tjelesnog događaja.

Pojedine studije knjige dotiču se tako jednako 'teatra psihoanalize', to jest kazališnih metafora i dramskih primjera kojima vrvi psihoanalitički projekt, koliko i uzvratne produktivnosti psihoanalize u tumačenju svih razina kazališno-izvedbenog čina, od jezičnih tropa i dramaturških obilježja dramskog teksta, preko glumačke izvedbe i gledateljske recepcije, do odnosa prikazivosti i neprikazivosti te kazališnog prostora. Raspravljajući i o mogućim zastranjenjima olakih psihoanalitičkih 'učitavanja', knjiga pledira da se pomno promisle doslusi psihoanalitičkih kategorija i različitih naslijeđenih i aktualnih pristupa kazališnoj umjetnosti.