SMS eseji

Viktora Žmegača naša kulturna javnost poznaje ponajprije po kapitalnim knjigama, velikog opsega, zasnovanima na golemoj općekulturnoj erudiciji i znanstvenoj akribiji.U ovoj knjizi Žmegač pokazuje i svoje drugo lice: umijeće da govori u kratkoj esejističkoj formi, često na rubu beletrističkog, autobiografskog i feljtonističkog stila. Povijesne uzore ovoj zbirci kratkih zapisa mogli bismo naći u sličnim knjigama Benjamina, Adorna i Valéryja; taj tip naizgled nepretencioznih eseja pisali su i semiotičari Barthes i Eco. Na sažet i poentiran način Žmegač gaji diskurs kojemu najbolje pristaje naziv „sintetična proza“. On prepleće različite tipove diskursa: kulturološko razmatranje, memoarsko pripovijedanje, aktualistički zapis o društvenim i kulturnim težištima suvremenog razdoblja. To je sintetička proza u tom smislu što je zasnovana na jakim kontrastima između filozofske teksture i „otkvačenih“ zapisa koji prizivlju atmosferu tramvajskih vožnji. Predodžbu naravi knjige nude naslovi pojedinih zapisa, koje treba shvatiti ironijski: Celuloidni moral, Starenje junaka, Tradicija, sladoled i suze, Dijalektika tehnologije, Samson kod frizera, Nadrealisti i kravate, Diskretni šarm futurologije, Što bi rekao Baudelaire?, Bumo se seksali, Paskalov poučak, Kazalište života, Oskar Wilde na motoru, Geometrija i povijest, Boris Godunov i KGB i dr.