Smrt

Riječ je o jednom, poslije reminiscencija njemačkog mislioca Eugena Finka, od najznačajnijih i najzanimljivijih misaonih pokušaja da se smrti kao 'najizvjesnijoj neizvjesnosti' i 'najneizvjesnijoj izvjesnosti', iz perspektive povijesti zapadnjačkog mišljenja i egzistencijalnog iskustva rata, pogleda u samo bitkovno ustrojstvo, da se u smrt, ukoliko je to uopće moguće, progleda i pronikne kao jedan od temeljnih fenomena samoga života. Na tragu Schellinga i Bergsona, Jankélévitch iznosi na vidjelo svu paradoksalnost smrti kao izvora i motiva misaonog i moralnog života. Egzistenciju, kao bitkom k smrti, kako govoraše Heidegger, dovodi francuski mislilac blizak egzistencijalistima i strukturalistima, u više nego metafizički odnos s ostalim fenomenima ljudskog postojanja – radom, ratom, ljubavlju, igrom… Malo je koji mislilac u riječ o izvornoj vokaciji čovjeka kao smrtnika unio toliko strasti, osobno proživljenog i promišljenog iskustva i iskustva duge povijesti Zapada, kao što je to učinio Jankélévitch u svojim duboko proživljenim 'studijama o smrti'. U tom pogledu, knjiga Smrt donosi onespokojavajuća pitanja, te gotovo hiper moralno upozorava da doista može umrijeti jedino onaj koji je doista i živio.

Vladimir Jankélévitch, (Bourges, 1903.-Pariz, 1985.) jedan je od najznačajnijih mislilaca moralnih paradoksa druge polovine XX. stoljeća, a ujedno jedan od najvećih filozofa suvremene glazbe u svijetu. Školovao se u Parizu, a diploma mu omogućuje da se 1927. zaposli u Francuskom kulturnom institutu u Pragu. Vraća se nakon 5 godina i doktorira na Sorboni. Uz Bergsona i Schellinga filozofsku uinspiraciju crpi od Platona, Aristotela, Epikura, stioika i mnogih drugih do Unamuna i Kierkegaarda, ali i velikih umjetnika književnosti, glazbe, slikarstva te judeokršćanske tradicije… Poučavao je u Toulousu i Lilleu, a 1940. dobiva otkaz. Tijekom Drugog svjetskog rata i kapitulacije Francuske Republike, kao član francuskog pokreta otpora i porijeklom ruski židov, od pogleda francuskih i njemačkih nacista sklonio se u Toulousu gdje živi 'neupadljivim' životom i počinje svoja najznačajnija promišljanja. Za profesora na katedri Filozofije morala na Sorboni izabran je 1951. Godine i tu ostaje do umirovljenja 1977. Uz studente je bio i tijekom 1968! Slavni su ciklusi njegovih predavanja iz poraća: Hipokrizija, Nasilje, Šutnja. Njegovo djelo obuhvaća dvadesetak svezaka od kojih su najpoznatiji: Paradoks morala, Glazba i neizrecivo, Može li se misliti Smrt?...

Preveo: Daniel Bućan