Neumorna djeca, bespomoćni roditelji

Ona se bavi pitanjima koja muče roditelje i problemima koje imaju. Ima li dijete doista poremećaj pozornosti? Kako objasniti te pojave? Hoće li problemi nestati sami po sebi ili treba nešto poduzeti za njihovo rješavanje? Što činiti kad se pojave ozbiljne teškoće? Koje se mjere preporučuju? Gdje naći pomoć?

Na ova pitanja knjiga ne daje jednostavne odgovore koji se mogu primijeniti poput recepta, nego želi što bolje informirati roditelje o trenutačnom stupnju poznavanja problema. Riječ je o preciznim informacijama koje mogu biti od neposredne koristi. Roditelji trebaju razumjeti teškoće djece s poremećajem pozornosti i znati kako do njih dolazi. Ponajprije, međutim, trebaju znati donositi ispravne odluke i bolje prosuđivati savjete učitelja, liječnika i psihologa. S tim ciljem, prvo ćemo govoriti o dijagnozi 'poremećaja ponašanja', o tome koje su teškoće tipične za djecu s poremećajem ponašanja, kako poremećaji nastaju i kako se djeca koja ih imaju dalje razvijaju.
Roditelji trebaju naučiti sami pružiti pomoć djetetu kad je to moguće, i trebaju znati uočiti kad je potrebna pomoć drugih (terapija, savjetovanje) te što sve dolazi u obzir. S tim u vezi navode se različita pravila za zajednički život u obitelji. Ostali oblici pomoći odnose se na djetetovo liječenje, odnosno na terapiju lijekovima. Te vrste pomoći oslanjaju se na iskustvu da velike teškoće kod djece s poremećajem pozornosti nisu samo nešto trenutačno, nego da se roditelji moraju zabrinuti i za njihovu budućnost jer problemi u školi, pri učenju, u igri s vršnjacima zaustavljaju daljnji djetetov razvoj. Primjerena pomoć, dakle, ne bi trebala samo smanjiti postojeće teškoće, nego i otvoriti djeci nove mogućnosti. Ona se ciljano nadovezuje na djetetove posebne sposobnosti koje su zbog svojih specifičnosti na sasvim poseban način drage i šarmantne.