Majka i dijete

Knjiga donosi četiri jednočinke suvremenog norveškog dramatičara Jona Fossea: Majka i dijete, Posjet, Poslijepodne i Spavaj, dijete moje malo, spavaj. U njima se autor bavi ljudima koji pate od totalne izoliranosti, usamljenosti i nesposobnosti komuniciranja. Oni su životni zatočenici koji opterećuju i sebe i druge, no nisu otupjela, ravnodušna bića, već su puna nečega što bi se moglo nazvati sposobnošću naslućivanja. Fosseova su lica začahurena u svojim mislima, pa su izgovorene replike zapravo monolozi koji se tek katkad međusobno okrznu u komunikaciji – unaprijed osuđenoj na propast. Atmosfera nelagode prisutna u dramama nagovještava tajnu zatomljenu u prošlosti i svaki je razgovor pomalo nostalgično razotkriva ili je ostavlja potisnutu u egu lika.

Prostor drama stanovi su u koje se netko uselio, netko iselio, kao da se traži mjesto sigurno za tajne, da se krene ispočetka. Pobjegla iz provincije u glavni grad, Majka u Majci i djetetu živi u 'ovom stanu' već mnogo godina. No provincija, poprište traumatskih događaja u ranom djevojaštvu, spava u njoj sve dok joj na vratima ne pozvoni Dječak i ne prizove prošlost kao sablast... Majka pak u Posjetu odluči iseliti zajedno s Muškarcem kako bi prekinula nerješiv odnos s apatičnom kćerkom, koja je potencijalna opasnost da razori njezin odnos s Muškarcem. On je možda silovao Djevojku ili ga je Djevojka zavela, ili nijedno od toga, no Majka se više ne može nositi s nemoći i krivnjom zbog pasivne kćeri. U Poslijepodnevu stan u kojem su živjeli Erna i George prodaje se nakon prekinute veze. Kao da je potrebno promijeniti prostor da se zamete trag neuspjehu, da nestanu sjećanja. U toj jednočinki, više nego u ostalima, tajne ostaju nedotaknute. Nitko u odnosima ne može ništa pružiti drugome, a svi žude da dobiju ljubav. Uskraćeni, neshvaćeni i melankolični nastavljaju živjeti u mraku svojih tajna, nesposobni posvetiti se okolini sunčanog poslijepodneva. Jedino u jednočinki Spavaj, dijete moje malo, spavaj nije određen prostor, barem ne kao stan. Sama tema teksta, izrazito lirski intonirana, upravo je prostor u koji su Prvi, Drugi i Treći došli ili su oduvijek tu i bit će zauvijek. Drugog mjesto podsjeća na djecu, za Prvoga je to ljubav, za Trećega sreća: sloboda – nigdje. U prve tri jednočinke likovi se koprcaju u melankoličnom osjećaju praznine, dok se u posljednjoj napokon nalazi žuđeni mir i tišina, pomirenost sa sablastima i mogućnost šutnje.

Knjiga je objavljena u sunakladništvu s Hrvatskim narodnim kazalištem u Varaždinu.

Preveo: Dubravko Torjanac