Kazališna kritika ili neizbježni suputnik

Nepostojanje jedne knjige o kazališnoj kritici ili prosuđivanje kazališne umjetnosti za medije je nepobitna činjenica. Kao i potreba za jednom takvom knjigom. Kazališna kritika kao profesija smjestila se negdje između novinarstva i teorije književnosti ili teatrologije, ali ne pripada do kraja ni jednoj ni drugoj. Upravo ta dihotomija, odnosno nalaženje prave mjere između teorije koja se nužno uključuje u sadržaj i forme koju određuje medij za koji se piše, osnovna je karakteristika kazališnog kritičara i (još jedna) razlika od teatrologa. Teatrolog jednostavno uranja u teorijski aspekt problema i što se forme tiče mora naučiti kako se piše znanstveni rad kao i svi drugi znanstvenici humanističkog područja. Kritičar mora savladati/shvatiti medijska pravila, formu i sadržaj kazališne kritike, njezine različite medijske inačice i ciljanu publiku, ali i osvijestiti vlastiti jedinstveni razlog, svrhu i cilj: osnovne zahtjeve profesije, utjecaj i značaj tog poziva ali i njegove dobre i loše strane.

Knjiga donosi povijesni pregled tog zvanja, njegovo mjesto između novinarstva i teorije te usporedbu europske i američke kritike. Iz uvjerenja da je kazališni kritičar samosvojna i važna profesija, knjiga uz teorijsku obradu svakog aspekta tog poziva daje i praktične primjere odnosno njihovu analizu.

Knjiga je doprinos borbi za dignitet i profesije kritičara i kazališta kao predmeta o kojem kritičar prosuđuje, zorno pokazujući da je to samosvojna profesija koja ima svoja pravila, razlog i svrhu. Knjiga je namijenjena čitateljima koje zanima pisanje o kazalištu, budućim i sadašnjim kazališnim kritičarima i novinarima koji pišu ili žele pisati o kazalištu, a kako je autorica poznata po jasnom, zanimljivom i čitkom pismu, očito će biti zanimljiva i široj čitateljskoj publici koju zanima kazalište. Duhovite ilustracije koje knjigu prate o odnosu kazališta i kritike te kritičarskim problemima u tome će svakako pripomoći.