Bratstva i ubojstva, gajđin

Ovaj putopis (...) donosi pomalo već iščeznuli žanr literarne reportaže koja se ne boji dužine, jer ima dovoljno dubine – u zlatna vremena možda bi ih prestižne novine objavljivale kao feljtone – iz Zapadne Sahare, pojasa Gaze, Mongolije, Japana i s Kosova. Stilski vrlo heterogeni, jer su različiti prostori autoru nametali različite perspektive, a i taj autor se mijenjao – putopisi su naime nastajali tijekom osam godina, a putovanja su krenula i prije – tekstovi sugeriraju autorovu sklonost da uroni i preradi poticaje društva i prirode. Pri tom Jerko Bakotin ne krije svoje političko lijevo opredjeljenje, ni razočaranje stanjem svijeta, a dominanta je ovih rukopisa antikolonijalističko raspoloženje. Knjiga je opremljena sa šezdesetak odličnih fotografija koje prate rukopis, svjedoče i naravno šute, baš kao i svijet, o stvarima o kojima Jerko Bakotin govori svježe, svjesno i uvjerljivo. Jednom gajđin, uvijek gajđin, podstanar u svemiru i svijetu, dok se ne promijeni na bolje i pravednije, to bi mogao biti prešućeni slogan ove knjige.  
Kruno Lokotar

Napisani sjajnim stilom, Bakotinovi su eseji svak za sebe primjer onog najboljeg što ovaj tip žurnalističke proze može – pružiti informaciju koja je ujedno autentični dokument i angažirani stav. No, povezani u cjelinu knjige, oni su puno više od toga: izazov lijevoj političkoj paradigmi koja je odveć dugo ignorirala geopolitičku dimenziju svojih vizija. Zapletena u kučinu mikropolitičkih borbi na polju lokalnih hegemonija današnja je ljevica perspektivu globalne politike prepustila diplomacijama i vojskama starih i novih sila i blokova. Bakotin nas poziva da naš otpor privatizaciji lokalne tvornice ili gradskog trga, odnosno komodifikaciji obrazovanja na našem fakultetu sagledamo u svezi sa sukobima i ratovima u svijetu, od Kosova u našem neposrednom susjedstvu, do ratova na Bliskom istoku ili Zapadnoj Sahari. Taj obrat u perspektivi Bakotin je prošao sam. I ostavio nam ovu knjigu kao putokaz da krenemo za njim.
Boris Buden

Nagrađivani novinar i reporter Jerko Bakotin u svojem se putopisnom prvijencu efektno naslanja na bogatu tradiciju nekoć vibrantnih i vrlo utjecajnih, u postjugoslavenskom medijskom, ali i književnom prostoru posljednjih desetljeća uglavnom trivijaliziranih i banaliziranih žanrova na razmeđi novinarstva i literature. Autorove književne reportaže – termin koji tek približno opisuje ove hibridne te međusobno žanrovski i poetički prilično različite tekstove – odlikuju se informativnošću i intencijom da pruže što širu skicu društveno-političkog konteksta problematiziranih prostora, no nipošto se ne iscrpljuju u faktografiji ili šturoj političkoj analitici. Jasna je, s jedne strane, također njihova namjera da se pozicioniraju unutar putopisne književnosti i preispitaju njezine kod nas trenutno dominantne matrice i modele, te odlučnost da se utvara "novinarske objektivnosti” prokaže kao hegemon, ideološki konstrukt i u skladu s tim po političkim pitanjima zauzme jasan stav. Bakotin putuje najčešće upravo na politički trusna te interpretativno zahtjevna područja – pojas Gaze, Zapadna Sahara, Kosovo itd. – donoseći uvjerljive panoramske prikaze izmiješane s dubinskim sondiranjem, osobnim i kolektivnim psihogramima, mikro-narativima i putopisnim vedutama uokvirene, općenito, jednom novinsko-književnom poetikom otpora.
Marko Pogačar