Poslije zabave

Uvodni dio romana poprilično je neprohodan i jedva da ćemo uhvatiti glavne elemente priče - glavni je junak Oleg koji svoje zagrebačke dane provodi na relaciji čišćenje-punjenje i natrag, odnosno od psihijatrijskih ustanova do ponovnog vraćanja u bazu i prepuštanja narkoticima. Najavljen kao roman koji "žiletom reže hrvatsku di je najtanja" i "cipelari hrvatsku stvarnost", on to doista i jest – kad mu uđete u kod.

Jer, riječ je o romanu u potpunosti nelinearne strukture i asocijativne organizacije, prepunom rezova i skokova, u kojem se izmjenjuje struja svijesti (a riječ je o svijesti narkomana, pa je onda logično i kakva je struja), izravno prenošenje govornog idioma ulice u kojem se ne poštuju gramatička pravila, dijalozi i mini-opservacije prerađene kroz filter Olegove "napuknute" svijesti.

Tematski, ima tu izravnih i detaljnih slika drogiranja, natuknica o bolničkom liječenju i terapijama, fragmenata koji se tiču Olegove obitelji, poznanika, kao i sitnih "provokacija" koje se tiču hrvatske stvarnosti. Rat negdje u pozadini, u posttraumatskim asocijacijama, naznačavanje socioloških (i regionalnih) skupina, pokoja politička nekorektnost, sve su to točke zaustavljanja u brzom ritmu ove proze koja polazi od dna kako bi secirala i one pojave koje nastaju na površini, istovremeno se prema njima odnoseći s nekrivenom kritičnošću.

U samoj biti romana iščitava se vrlo poznata priča o besmislu i uzaludnosti, potrebi za ljubavi (ljubavna "epizoda" s Andreom kratkotrajno je zrnce optimizma) i spoznaji kako "stvarnost jednostavno nije bila dovoljna, trebalo je to nadopunit, podić, i to je sve". Praznina koja ždere, kao osnovno stanje, pokušava se nadopuniti drogom jer "...je njenu sumornu i bezdušnu narav heroin činio drito nečim što ne postoji – samo tako izbrisavši je čistom i brzom čarolijom uništenja".

Poslije zabave nije nimalo zabavan roman, niti mu je nakana posredovati očekivane stereotipe izabrane tematike. On je kako mu i naslov kaže ono što slijedi – poslije. Jagna Pogačnik