Kako pričati o pročitanom?: 'Knjiga o knjižnici'

Susan Orlean, Knjiga o knjižnici (Sandorf, 2023., prijevod Karmela Cindrić)

 

Upravo kad sam pročitala Knjigu o knjižnici Susan Orlean stigla mi je poruka s društvenih mreža „If you judge a book by it`s cover, you might miss out on an amazing story“. Kako zanimljiva podudarnost! Vizualno neatraktivna monokromatska naslovnica i suhoparni blurb koji govori da se radi o požaru koji je 1986. godine zadesio gradsku knjižnicu u Los Angelesu, pri čemu je izgorjelo ili je uništeno gotovo milijun knjiga. Sam događaj tada nije imao adekvatan odjek u medijima jer se vremenski preklopio sa černobilskom katastrofom koja je preuzela pažnju. Šteta je, da ovako uprošćeno predstavljena, zanemarujući vremensko-prostorno-emotivnu širinu samog djela, knjiga ostane neprivlačna većem broju potencijalnih čitatelja. Istovremeno, onim čitateljima koji se upuste u avanturu čitanja, podarit će vrijedno iznenađenje. Poruka s društvenih mreža je u ovom slučaju našla svoje konkretno utjelovljenje. Događaj iz 1986. jest značajan element cijelog tkanja, ali nikako nije jedini. Razorni požar igra svojevrsnu ulogu sidra na koje se tekst višekratno vraća nakon što se zaigra i razigra oko niza drugih povezanih događaja i sudionika.

Za mene je knjiga vrijedna čitanja kad me uvuče u igru svojih rečenica, zaintrigira me ili inspirira na preispitivanje stavova, ako iz nje naučim nešto što nisam znala, ako mi otvori nove vidike ili ako se s njom intimno saživim, pronađem sebe u tekstu. Knjiga o knjižnici, iako me koricama nije nimalo dojmila, potpuno je zadovoljila sve moje kriterije.

Autorica Susan Orlean je priznata američka spisateljica i novinarka, autorica više bestsellera. Knjigom o knjižnici je potvrdila svoj status znatiželjne i uporne istraživačice, vješte žurnalistice i prije svega snalažljive pletilje štiva koje plijeni pažnju, educira i propituje. Ovaj roman se ne može ugurati u jedan žanr, on je spretan i dojmljiv spoj, svojevrsni kolaž publicistike i beletristike, istraživačke studije, povijesno sociološkog prikaza i mnoštva biografskih momenata. Neka vrsta emotivno proživljene dokumentaristike. Tu ne manjka napetosti, posebno vezanih uz istragu o mogućem počinitelju, kao i životima nekih osoba bitnih za rad knjižnice u pojedinim periodima njenog djelovanja. Čita se lako, rečenice teku, nose čitatelja i upliću ga u atmosferu.

Knjiga ima originalnu i zanimljivu strukturu. Sastoji se od niza poglavlja koji su označeni brojevima i na početku svakog su, umjesto naslova, navedene knjižničke signature četiriju knjiga. Iz naslova knjiga u tim signaturama nedvosmisleno se nagovještava o čemu će pojedino poglavlje pripovijedati. Sam odabir tih naslova otvara dodatni prostor za čitalačko istraživanje. Zašto baš ti naslovi, a ne neki drugi? Čime se vodila pri navođenju? Odgovor nije ponuđen, ali je ponuđeno promišljanje o tome jer kod ove autorice ništa nije slučajno.

Susan Orlean voli knjigu, voli čitati i voli knjižnjicu. Ta ljubav izvire iz svake rečenice. Posebno kada predstavlja atmosferu tog velikog i složenog organizma sa svojim procesima tijekom radnog vremena za korisnike, kao i svih priprema i organiziranja prije i nakon zatvaranja glavnog ulaza. Čitajući osjećamo dinamiku aktivnosti u knjižnici, energiju korisnika kao i energiju zaposlenika. Kad uđemo u knjižnicu okrećemo leđa vanjskom užurbanom svijetu i zaranjamo u nove svijetove, upoznajemo nove ljude. Knjižnica je osjećaj, knjižnica je doživljaj, knjižnica je čudo. To je javni prostor koji doživljavamo intimno svojim. Zato svaki napad na knjižnicu boli osobno. U knjižnici transcendira i prostor i vrijeme. „U knjižnici je vrijeme zadržano branom – nije samo zaustavljeno, nego i spašeno. Knjižnica je sabirni bazen priča, kao i ljudi koji ih dolaze pronaći. Tu možemo opaziti tračak besmtrnosti; u knjižnici možemo živjeti vječno.“ „Knjižnica je dobro mjesto kada ne morate nikamo ići i želite biti nevidljivi.“ „Knjižnica je podjednako portal, koliko je i mjesto – to je tranzitna točka, prolaz.“

Knjižnicu ne čine samo knjige, čine ju i njeni zaposlenici. Nekolicinu njih, značajnih za funkcioniranje tog složenog organizma Orlean biografski predstavlja kroz pojedina poglavlja i time podcrtava važnost koju za ustanovu ima pristup i entuzijazam pojedinca. Svaka ta biografija je roman za sebe koji osim interesantnog portreta osobe daje i suptilan uvid u društvenu i ekonomsku situaciju određenog vremena, u položaj i ulogu žene u društvu, u rasne odnose, beskućnike, socijalnu politiku, rađanje pop kulture, pojavu AIDSa. Iz djelovanja tih ličnosti indirektno iščitavamo povijest. Prepoznajemo knjižnicu kao mjesta novih zamisli, pružanja otpora. Roman obrađuje i uključenost knjižnice u društveni život zajednice kroz brojne aktivnosti za različite dobne i socijalne skupine što i danas može biti inspirativno za privlačenje korisnika. Knjižnica skrbi i o beskućnicima, bit knjižnice je zajedništvo, odnos s knjigom i knjižnicom se gradi i traži njegu.

Vjerodostojnost je važna odrednica ovog djela. Proizišla je iz respektabilnog istraživanja autorice i to na više kolosijeka. Pomno je obradila način provođenja kriminalističke istrage, premda ta istraga u ovom slučaju nije dala rezultat. Iznijela je povijesno utemeljen prikaz namjernog uništavanja knjiga i knjižnica kroz stoljeća kao vrlo efikasnog sredstva za zatiranje sjećanja na postojanje neke kulture i etnosa. Knjižnice su se pokazale kao ranjive i lake mete. Nasuprot agresivnom djelovanju, postoje i lijepi primjeri nekih kultura koje dotrajale knjige spaljuju uz pogrebni obred. Posebno detaljno su prezentirane metode spašavanja knjiga od uništenja kao i od otuđenja. Precizni opisi tih postupaka nisu tehnički suhoparni nego naprotiv vrlo uzbudljivi i bude želju sudjelovanja i pomaganja u provedbi. Cijela lokalna zajednica se solidarizirala i pomagala u restauraciji koja je trajala oko 3 godine. Više od 700.000 natopljenih knjiga se prvo smrzavalo da se izbjegne stvaranje plijesni. Sve hladnjače koje su inače služile pri ulovu i prerade ribe su korištene za to. Potom su se pažljivo sušile svim dostupnim uređajima. Postupak sušenja jedne knjige je zahtijevao oko tjedan dana brižljivog tretmana. Dobrovoljno sudjelovanje velikog broja ljudi u tim akcija dodatno oplemenjuje cijelu situaciju.

Iscrpni istraživački rad je iznjedrio niz zanimljivih informacija od kojih su neke za rubriku Vjerovali ili ne. Između ostalog, navodi se prvi bibliobus iz 1905. godine u zaprežnim kolima, sofisticirani robotski uređaji za razvrstavanje knjiga danas, niz deklaracija i manifesta kojima se utvrđuje knjižnični sustav. Fascinirao me podatak o jednom vizionaru koji je 1871. godine govorio o knjižnici veličine putne torbe. Danas je to stvarnost digitalnog svijeta, ali prije 150 godina imati takvu ideju je stvarno bilo onkraj razuma.

Autorica u romanu iskreno i otvoreno ispovijeda svoje razloge i motive za istraživanje koje je trajalo četiri i pol godine i pisanje kojem je posvetila dodatne dvije i pol godine. „Shvatila sam da me cijelo vrijeme dok sam učila o knjižnici zapravo motivirala nada da ću ispričati priču koja će trajati, da ću stvoriti nešto što se neće zaboraviti, da ću biti živa sve dok netko bude čitao moje knjige; to je moj pojas za spasavanje, moja strast, moj način da razumijem tko sam.“ „Zato sam poželjela napisati ovu knjigu, da ispripovijedim priču o mjestu koje volim, a koje ne pripada meni ali kao da je moje, i o tome koliko je čudesno i posebno.“ Tako smo dobili knjigu u kojoj je glavni junak knjižnica. Knjižnica kao svetište i zgarište, kao živo biće sa svojim usponima i padovima, uspjesima i promašajima, prošlostima i budućnostima.

Osobno sam doživjela poistovjećivanje s emocijama i doživljajima autorice, njenim iskrenim poštovanjem prema pisanoj riječi, prema autorima i svima koji svojim poslom dotiču knjigu. Mnoge rečenice teksta su me vratile u djetinjstvo i adolescenciju i prizvali osjećaj strahopoštovanja i znatiželje koja se razvijala ulaskom u taj hram posvećen knjizi. Sjetila sam se i ponovo osjetila uzvišeno i svečano u prisustvu uredno poslaganih nizova knjiga. Oživio je poznati miris papira i tiska na njemu. Čula sam tišinu sa svim njenim pozadinskim zvukovima, šuškanje, prigušeni žamor, užurbanost zaposlenih. „Knjižnica je prostor šapata. Ne morate uzeti knjigu s police da biste znali da u njoj postoji glas koji samo čeka da vam se obrati, i da se iza toga glasa krije netko tko je istinski vjerovao da će ga, progovori li, netko slušati.“ Srela sam sebe u opisu proživljenih osjećaja važnosti i odraslosti mlade osobe koja ima svoju člansku iskaznicu, koja sama odabire što će posuditi i kroz to doživljava osjećaj slobode i neovisnosti. Prizvalo se to poštovanje za ulogu knjižnice u čuvanju znanja svega što jesmo i što bismo mogli biti, u nuđenju utočišta od hektike svijeta, u putovanjima svih vrsta koje knjige nesebično nude. Boravci u knjižnici su me oduvijek obogaćivali novim vrijednostima i osjećala sam se time posebno počašćena. Sve sam to ponovo osjetila i proživjela kroz riječi Susan Orlean kojima precizno oslikava vrijednosti koje i sama nalazim u knjižnom blagu. To mi je autoricu ove knjige učinilo i bliskom i poznatom osobom. Kada se upustila u namjerno paljenje knjige da dobije izvorni uvid u to što se događa s knjigom koja gori i kada je opisala svu težinu i otpore koje je pri tome osjetila, ja sam se sjetila svoje muke kada sam pri selenju iz većeg u manji stan trebala nešto učiniti s priličnim brojem knjiga za koje više nije bilo mjesta. Jedan dio sam poklonila prijateljima i znancima, jedan dio je završio u antikvarijatima, a za preostalo mi je samo bilo bitno da ne završi u kontejneru za papir. Tako sam zadnje tri kartonske kutije iskrcala na klupu na Britancu ispred dobroćudnog starca koji je preživljavao od prodaje raznih rabljenih stvari. Od tada uglavnom ne kupujem knjige, ali ih često posuđujem u knjižnicama. Tako se izbjegavam ponovno uvaliti u neugodnost rastanka od dragog društva, a dobivam razlog hodočastiti po knjižnicama i puniti srce dobrim vibracijama. Potpuno sukladno njenim porivima, moji su pročitati ju ponovo jer govori o mjestu koje volim, koje ne pripada isključivo meni, ali kao da je moje, i o tome koliko je čudesno i posebno. 

Vesna Valić

 

Projekt „Kako pričati o pročitanom?” financiran je sredstvima Ministarstva kulture u okviru programa razvoja publike.

Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu