Harper Lee, Idi, postavi stražara (Znanje, prijevod Marko Kovačić)
Prošle godine, toploga rujna 2023., putovala sam iz Splita za Zagreb. Dvadesetak putnika u vagonu, od toga nas troje iz Siska. Putujemo mi, Siščani, uzduž i poprijeko Hrvatskom željezničkim tračnicama obilato jer nam Država, i mati i maćeha, to ne naplaćuje. Bio je potres. I tko kuće nema, neka putuje željeznicom. Amen. Dakle, moj je sumještanin prije bio policajac, ima i nešto ratnog staža (a tko ga na Baniji nema); o supruzi ne znam ništa, osim da bi htjela da budu diskretan i skladan par u ljetnim ne-bojama. On, međutim, voli crveno, pa ima crvenu polo-majicu i sklonost k masnijem vicu. I njoj pobjegne smiješak kad se on preglasno zasmije. Eh, ako je tako, sve je u redu. Stigli smo u Plaški. Gledam oronulo zdanje razbijenih prozora, ženu i djevojčicu kako, žive i pozorne, u lihtenštajnovskom „O!“ gledaju prema vlaku. Odjednom postajem svjesna da naizgled niotkuda u vagon ulaze tamnoputi mladi ljudi. Začas su zauzeli mjesta, oko mojeg stola sjela trojica. Bio je trenutak u kojem je jedan promrsio nešto poput pitanja („Slobodno?“), a ja se nasmiješila, pomaknula, napravila mjesta za sve što je donio sa sobom: tijelo koje isparava stotine nepoznatih kilometara, ruksak, žulj na nozi zbog kojeg tenisice nosi kao natikače. Nastavljaju svoj razgovor, golubinju konverzaciju radi koje sam otvorila oči i u kojoj uživam sekundu ili njih pet. I dok vlak stoji, ustaje žena u ljetnoj inačici vojne odore: „Go-out! Stuff-will-call-police! You-can't-travel-with-us! You-are-imigrants! Go-out! Out! Marš!“ Ustaje i moj sugrađanin, ustaje i njegova žena. Ne znaju to reći na engleskom, ali jasno je: „Van, van, vlak ne može dalje dok vi ne iziđete!“ Pa još jedna zajapurena njemačka Hrvatica (kaže ona) sa: „Smeće! Njemačku ste i Francusku zagadili! Van iz vlaka (Hrvatske/ Europe)!“ I odoše oni, uglavnom pognutih glava. Vojnikinja je ispratila i zadnjeg pogledom, otrla ruke: „Dobar trening za glasnice. Riješeno!“ Izgovaram, gledajući oštar profil i zadovoljstvo obavljenim poslom: „Tko vas je ovlastio da nas zastupate? Ja nisam. Je li vas država ovlastila?“, „Pa… ne mogu se oni voziti besplatno. I smrde. Zbog njih kasnimo...“ „Otkud znate da nemaju karte? Uostalom, zar vi i vama slični ne mislite da ih financiraju oni-koji-nam-rade-o-glavi? Pa kako onda nemaju za kartu?“ Ne, to nisam bila ja, bila je to sitna dvadesetogodišnjakinja. I tu staje sve: mi se više nismo pogledale, vojnikinja izlazi na sljedećoj postaji, parovi gunđaju do Zagreba.
Za dva dana, čitam da je predsjednik desnog DP-a Plaški uputio apel javnosti zbog „Napada stotinjak migranata na vlak Split-Zagreb. Samo zahvaljujući pribranosti putnika i željezničkog osoblja je spriječena katastrofa. Dokle tako? Zar ćemo čekati da nedužni poginu?“ Odgovara, na sreću, šef stanice (naš narod kaže, jebem ti i šefa i stanicu) demantijem. Opasnosti nije bilo, primijenjen je rutinski postupak udaljenja osoba bez voznih isprava.
To je bilo sve: jednostavna situacija mi-oni, masa-pojedinac, nepoznato-poznato. Gađenje nad sobom, umirivanje jer je sigurno netko od njih (Drugih) zamijetio da ih ja ne prezirem, da su sa mnom mogli do Zagreba, do Arkadije. Ali, eto…
Draga moja Scout (Jean Louise Finch), junakinja romana „ Ubiti pticu rugalicu“ u romanu „Idi, postavi stražara“ ima 26 godina. Kako pripovjedač/ica manje ili više otvoreno aludira na događaje iz sredine pedesetih godina, a Scout je rođena 1926., moje se obožavateljsko Ja opire mogućnosti da djevojka nema trideset godina jer, ako nije tako, ne može znati za Rosu Parks ili za Autherine Lucy. Došla je u Maycomb iz New Yorka gdje radi i živi zadnjih pet godina. Kani ostati dva tjedna. Razmišlja o Henryju Hanku Clintonu, o tome voli li ga i hoće li se udati za njega; hoće li se uopće udati. Dok nas uvodi u svijet američkoga juga pedesetih, ona se prisjeća, asocira i nadopunjuje čitateljska znanja o Maycombu i Finchevima. Njezin je otac Atticus Finch, čovjek koji je obranio crnoga mladića Toma Robinsona i u nekoliko jednostavnih poteza razotkrio bijedu male zajednice koja živi sa svojim ološem, a sotonizira onu koju ne poznaje. Unatoč neporecivom, Tom Robinson je osuđen i ubijen u pokušaju bijega.
Šesnaest godina poslije, Scout se smiješi zbog televizijskih antena u crnačkim naseljima, čudi se obijesnoj vožnji crnih mladića središtem grada (na njezino pitanje što kad se nešto dogodi, Hank odgovara: „To je pretužno.“), sluša o NCAAP-ovom nametljivom aktivizmu koji, sponzoriran od središnje države, vreba na svaku priliku da promijeni južnjački stil života. Ona više nije dijete, ali joj anegdotalna prošlost omogućuje poziciju iščašenosti. Dok razmišlja o nastanku rodnoga grada, o njegovoj izoliranosti i incestuoznoj povezanosti ili dok nervozno razgovara s tetom Alexandrom (ono što Scout ne zna o pravilima, obiteljskim ili zavičajnim, od nje će doznati), ona je topla i sklona humornoj rezignaciji, a o njezinu odnosu prema New Yorku doznajemo samo da ga smatra sterilnim i samodopadnim, simbolom Države, centrom moći i odlučivanja o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti SAD-a. I ništa je ne može pripremiti na prizor u mitskoj sudnici, mjestu očeve apoteoze – opet Scout slijedi oca, sada na sastanak Vijeća građana. Čula je za njih, za ta udruženja na Jugu koja okupljaju građane zabrinute zbog agresivnosti i brojnosti smrdljivih negroida, zbog brige za bjelačke žene i djevojke, zbog svih smutljivaca koji bi sva prava odmah. Njezini Atticus i Hank su ondje, slušaju putujućeg bjelačkog suprematista. Na mjestu obiteljske kuće Finchevih sada je sladoledarnica, ona povraća, a glavom joj prolaze sjećanja na objedinjeno herojstvo Atticusa, brata Jema i Hanka. Ono herojstvo za koje zajednica nije znala, ali je njoj spasilo život.
Poražena je i oslabljena, pa je pravi trenutak da se dogodi metak iz one diskretno obješene puške: Calpurnijin unuk Frank pregazi gradskog besposličara. Scout mora čuti da se Zeebovom sinu mora ponuditi pravna pomoć, ali ne zato jer je gotovo obitelj, jer je Calin, nego zato jer će crnačka zajednica zvati NCAAP – ove odvjetnike, čudovišna će država prodrijeti među njih. Maycomb je dosad odupirao, treba učiniti sve što se može, koliko god bilo jasno da je otpor osuđen na propast. Sama će Scout pokušati razgovarati s Calpurnijom, ali i tu doživljava poraz, ništa više nije isto, nitko neće popustiti. Ostaje jedino da se suoči s ocem.
Urednik prvog izdanja/ Harper Lee nas 2015. uvjerava da je „Idi, postavi stražara“ djelo koje je autorica ponudila javnosti prije 1960., kad je objavila „Ubiti pticu rugalicu“. Nije prihvaćeno, a Lee je, osnažena financijskom podrškom i uspješnom suradnjom s Trumanom Capoteom u istraživanju za njegovo „Hladnokrvno ubojstvo“, ispisala stranice ikoničnog romana o odrastanju, jednog od najvoljenijih djela za djecu i odrasle. U njemu dobro pobjeđuje, gorčina ostaje na čitateljevim nepcima, ali, kako bilo, zatvaramo knjigu vjerujući da je svijet takav i da bi sve drugo bila šarena laž. Tom Robinson i Boo Radley postoje da bi bili žrtvovani, ali i da budu neočekivani junaci u očima pravog recipijenta, onoga koji će preživjeti traume olako donešenih sudova, modela otrovnih predrasuda i, poput dječje skupine iz romana, doživjeti spori i gotovo neopazivi boljitak.
Harper je Lee, dakle, prije romana o tridesetima u Alabami potaknutog ubojstvom petnaestogodišnjeg Emmeta Tilla u Mississippiju1955. (a radi flerta s bjelkinjom), ispisala roman o istom prostoru, s referencama na odluku Vrhovnog suda o rasnoj segregaciji u javnim školama i posljedičnom vrenju čija će se eskalacija dogoditi u šezdesetima. Ili, kako ispravno kaže stric Jack: „Nematelji su ustali, zahtijevali su i dobili što im pripada – katkada i više nego što im pripada. Imateljima je onemogućeno da imaju više…Vrli novi nuklearni svijet Amerike dok Jug tek ulazi u industrijsku revoluciju.“
Mogu povjerovati da je Scout rasla baš onako kako je pripovjedno realizirana – snagu je u djetinjstvu crpila iz obiteljskih izvora, živjela je djetinjstvo s velikim bratom i darovitim prijateljima, zaljubila se u Hanka; uspijevala je sagledati krajnosti, odabrati razumnu osebujnost radoznale divljakuše u spektru mogućnosti za Fincheve. Atticus ju je usmjerio prema velikom gradu, usuprot svim pokušajima drugih da je u Maycombu zadrže ili je u njega vrate. On je uvijek upućuje na samostalnost. Da se suprotstavlja, a osobito – da se suprotstavlja – njemu. Jer, problem s kojim suočava ovaj roman je grijeh paternalizma. Nadmoćno pokroviteljstvo osobe nad osobom, obitelji, zajednice bijelih ljudi, NCAAP-a, države. Nemoguće ga je izbjeći. Lik sveznajućeg oca, agensa i pratitelja, pristalice apstraktne pravde i održivog napretka, svojevrsni je vječiti anakronizam. On ne postoji; njega se ne može opisati, obuhvatiti, shvatiti. Iritira svojom trpeljivošću, ispravnošću i nezamislivom podvojenošću. Savjetuje se sa svima, radi po svome; svi ga tumače, a nitko mu, osim u jednostavnim potezima, ne može ući u trag.
Među ostalim, Scout doznaje da je njezin stražar (onaj koji motri, vazda budan) savjest. Ili, svijest o svijetu. Zamišljam da je budna gospođa Lee čula Lead Bellyja i „Scottsboro Boys“ šezdesetih, a možda i Erykah Badou i njezin „Master Teacher“. Da je razumjela stihove „Stay woke“, „Everybody, I stay woke“ i one uznemirujuće „World without niggas, just master teacher“. Nadam se da ih je znala razblažiti luckastim Gilbertom i Sullivanom.
Ako je već doživjela sve te ratove, pustošenja, gladi i prelijevanja ljudi preko rubova kontinenata, morala je anticipirati i odgovor centara moći, populističkih propovjednika, industrije zabave. I, na kraju, da je mirnoćom svojim junaka vidjela žižekovski kraj: virtualni trg ostvarenje je radikalne demokratičnosti. Tu negdje, srećom ili nažalost, umire i paternalistički bog.
Snježana Bunčić
Projekt „Kako pričati o pročitanom?” financiran je sredstvima Ministarstva kulture u okviru programa razvoja publike.
