Ponedjeljak
22.10.2018.

Prvaci i bedaci




Extra_large_prvaci
Foto: jpellgen (@1179_jp) / Flickr
A+ A-
Nismo morali prisustvovati narodnom dočeku nogometaša da bismo znali koliko je natjecanje važna pojava u našem svakodnevnom društvenom životu. Ne samo što je popularna kultura preplavljena natjecateljskim formatima, nego je natjecanje u srži našeg cjelokupnog ekonomsko-političkog sustava. Uzroci tog uspona natjecanja nadilaze dimenzije ovog komentara (i kapacitete komentatora), ali prilično je jasno koji su njegovi ishodi: pobjednici dobivaju opću pozornost i glavnu nagradu, a gubitnici ostaju na margini s 'drvenom medaljom' oko vrata. Dok nam to u gabaritima neke igre može biti više ili manje simpatično, problem nastaje kad taj odnos pređe u svakodnevni život gdje poraz ne prijeti samo ponosu sudionika, nego njihovoj egzistenciji.  
 
Budući da i književnost neizbježno pripada kapitalizmu i tržišnoj kulturi, ne čudi da je natjecanje sveprisutno i u književnom polju. Prošli tjedan dodijeljena je poznata nagrada Man Booker za najbolji roman godine napisan na engleskom jeziku: sjevernoirska autorica Anna Burns dobila je ogromnu reklamu za svoj roman Milkman i 50.000 funti (novac koji joj je puno značio). Pet finalista dobili su svaki po 2.500 funti i manju reklamu za svoja djela. Ostalih par tisuća romana, normalno, dobili su nula funti i nikakvu reklamu. Osim direktne nagrade i reklame, Booker utječe i na politiku prevođenja, stvarajući od suvremene književnosti svojevrsnu ledenu santu: strani čitatelji mogu pročitati pobjednički vrh dok najveći dio ostaje ispod površine. 
 
No, to je realnost kapitalizma: uspješni autori i izdavači dobivaju široku podršku dok onim neuspješnima brzo prijeti kraj djelovanja. Stoga izdavači prvenstveno biraju djela koja skoro sigurno mame pozornost publike i želju za kupnjom. Ako izdavači žele pobijediti, moraju objavljivati pobjednike. To, pak, čini ukupnu književnu scenu monotonom, jer se skoro svi izdavači pri odabiru i promociji djela vode istom logikom i objavljuju slična, široko priznata djela koja su često u skladu s određenim konvencijama. No, za razliku od kapitalističke filozofije, u književnosti su uglavnom gubitnici ti koji stvaraju inovaciju i koji svojim opiranjem konvencijama u početku frustriraju čitatelje da bi tek kasnije stekli šire priznanje. 
 
Tu slijepu pjegu kapitalističkog sustava trebao bi kompenzirati sustav javne potpore. Javna tijela trebala bi podržavati one autore, izdavače i inicijative koji čine kulturnu scenu raznolikom i koji objavljuju bitna djela bez tržišne prođe. Trebala bi gledati mimo brojčanih indikatora i plasmana na ljestvici, te im omogućiti da prežive tržišni poraz i nastave davati bitan doprinos kulturnom polju. U Hrvatskoj je ta potreba tim više izražena jer je tržište toliko maleno da ne uspijeva održati čak ni najpopularnije autore. Javna potpora ovdje ne služi samo održanju manje prepoznate književnosti, nego književnosti kao takve. 
 
I doista, Ministarstvo kulture i lokalna tijela dugo godina imaju niz mjera kojima daju potporu književnoj produkciji. Jedna od tih mjera je i dodjela stimulacija za najbolja književna ostvarenja godine. Logika mjere trebala bi biti jasna: Ministarstvo pokušava prepoznati kvalitetne autore koji su se iskazali recentnim djelom te im stimulacijom olakšati daljnje bavljenje pisanjem koje se u Hrvatskoj, vrijedi ponoviti, ne može odvijati u profesionalnim uvjetima. Stoga Ministarstvo pokušava stimulirati sva uspješna djela – knjige koje se, kako navodi službeno priopćenje, ističu "svojom književnom kvalitetom, estetskim dosezima i inovativnošću, ali i odjecima kod čitateljske publike što se naročito očituje po broju prodanih primjeraka ili većem broju posudbi u knjižnicama." 
 
No, i u tako širokom polju Ministarstvo bi trebalo imati ideju kakve točno autore želi podržati. Je li važnije stimulirati autore popularnih ili kvalitetnih djela? Ako govorimo o kvaliteti, kako se točno ta kvaliteta definira i očituje? Kako se mjeri inovativnost? Kako se uspoređuju djela koja pripadaju različitim rodovima, vrstama i žanrovima? Nosi li i pripadnost određenom žanru bodove? Sva pitanja o mjerilima trebala bi biti vezana uz ciljeve koje Ministarstvo potporom želi postići – npr. želi li povećati broj popularnih djela ili možda želi stimulirati produkciju knjiga eseja – no ciljeva u priopćenju nema. 
 
Uz to, utječe li i kontekst na odabir djela? Recimo, ako je cilj stimulacije financijski olakšati bavljenje pisanjem, možda ne treba stimulirati autor(ic)e koji su već dobili izdašnu novčanu nagradu, kao što su Dubravka Ugrešić (koja je za Lisicu dobila 50.000 kuna tportalove nagrade za najbolji roman 2017. godine) ili Marina Šur Puhlovski (čija je Divljakuša nagrađena sa 100.000 kuna na VBZ-ovom natječaju za najbolji neobjavljeni roman). No, s obzirom da je Šur Puhlovski dobila stimulaciju (za drugi roman Igrač), a Ugrešić nije (ako se uopće prijavila), očito socijalni kontekst ne igra ulogu.

Nadalje, mogli bismo pomisliti da je cilj stimulacije potaknuti mlađe autore da nastave s radom, kao u slučaju pjesnikinje Mateje Jurčević (Bijela vrata). No, ona je jedina debitantica na popisu koji čine odavno afirmirana književna imena. Koga onda Ministarstvo zapravo štiti ovom stimulacijom? Ono može podržati autore mlađe ili starije, bolje ili gore, popularne ili hermetične, ali to ovisi o politici Ministarstva koja se očituje prvo u kriterijima, a potom i u samom odabiru.
 
No, daljnjim čitanjem priopćenja saznajemo da Ministarstvo zapravo nije razriješilo ovaj gordijski čvor. Kako bi se "izbjegla arbitrarnost", odnosno "kako bi se postigao što veći stupanj objektivnosti prilikom odabira", Ministarstvo kulture je u vrednovanje uključilo širi krug stručnjaka. Na poziv za sudjelovanje odazvali su se Hrvatsko čitateljsko društvo, Hrvatsko društvo pisaca i Hrvatski centar PEN-a, Društvo hrvatskih književnika, Hrvatsko društvo književnika za djecu i mlade, Matica hrvatska, Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti (Razred za književnost), Filozofski fakultet u Zagrebu (Katedra za noviju hrvatsku književnost, Odsjek za kroatistiku), Filozofski fakultet u Rijeci (Katedra za hrvatsku i poredbenu književnost, Odsjek za kroatistiku), Filozofski fakultet u Osijeku (Katedra za hrvatsku književnost, Odsjek za hrvatski jezik i književnost).
 
Već je u početku diskutabilno postoji li pri ovakvom odabiru veći ili niži stupanj objektivnosti, ali sigurno je da se ta 'objektivnost' ne postiže tek uključenjem što većeg broja aktera u donošenje odluke, pogotovo ne na opisani način: "Svako tijelo je zajednički, prema internom dogovoru sa svojim članovima i suradnicima, predložilo po deset književnih djela koja su smatrali najkvalitetnijima u protekloj godini te je na temelju zbroja njihovih glasova odabrano 20 djela (...)" 
 
Držati da ovakav sustav glasovanja povećava objektivnost odabira jednako je plauzibilno kao vjerovati da eurovizijski glasovi uistinu vode do najbolje pjesme Europe. No, čini mi se da je ovdje u pitanju tek difuzija odgovornosti: umjesto da Ministarstvo samo formulira kriterije i preuzme odgovornost za odabir, ono je raspršilo odgovornost na desetak vanjskih institucija koje su netransparentno, prema 'internim' kriterijima, odabrale svoje favorite, a Ministarstvo je samo zbrojilo glasove. Time je ujedno i utišalo ove institucije koje su dobile priliku sudjelovati u procesu, ali izgubile mogućnost kritizirati isti proces. 
 
No najgore je što je Ministarstvo pretvorilo dodjelu stimulacija u još jedno talent show natjecanje u kojem samo netransparentno odabrani pobjednici dobivaju glavnu nagradu. U ovom slučaju radi se o relativno maloj potpori – ukupno 400.000 kuna za 20 autora – ali brine što se radi o simptomatičnom slučaju. Ministarstvo sve češće potiče kompeticiju i povećava rizičnost bavljenja kulturom tako što smanjuje potporu za pojedine kategorije. Pritom svim silama pokušava izbjeći eksplicitno iznošenje jasnih kriterija natjecanja – kako u ovom slučaju, tako i u slučajevima časopisa Gordogan i manifestacije Goranovo proljeće, kao i pri sustavnom i neobrazloženom smanjenju potpore za kulturne časopise i elektroničke publikacije. Kriterija kao da nema, no kad izađu rezultati, pokaže se da se Ministarstvo ne libi dugotrajne i priznate projekte svrstati među luzere
 
U tom kontekstu jasna je i burna reakcija udruženja knjižničara na prijedlog novog Zakona o knjižnicama i knjižničnoj djelatnosti. Iako taj prijedlog ne potiče eksplicitno privatizaciju i gašenje knjižnica, on tome implicitno otvara put, bez zauzimanja jasne pozicije – dakle, posve u skladu s aktualnom kulturnom politikom. I tu se reakcija ministrice Nine Obuljen Koržinek da su knjižničari krivo protumačili tekst prijedloga čini promašenom. Kako bi Ilija Čvorović rekao, "možda su dobili pogrešan broj, ali su dobili onoga koga su tražili."
POVRATAK NA VRH STRANICE