Ponedjeljak
11.06.2018.

Politika entropije




Extra_large_898111b7-060b-495b-bdde-722abd3e320c
A+ A-
Ukidanje kulturnih časopisa, čak i onih najvećih, ne može dugo biti udarna vijest. To smo naučili na primjeru dvotjednika za kulturu Zarez kojem je potpora ukinuta 2016., a slično se događa i ove godine. Ministarstvo kulture obustavilo je financiranje časopisa Gordogan, Quorum, Libra Libera i raznih drugih vrijednih publikacija.

Uredništvo časopisa Gordogan javno je reagiralo i opravdano privuklo javnu pozornost zbog naprasnog ukidanja potpore jednom od najstarijih, najkvalitetnijih i najvažnijih kulturnih tiskovina – i to zbog proceduralnih razloga. Pozornost je s vremenom splasnula, a 5.6. na tribini Slučaj Gordogan – što se događa u Ministarstvu kulture? prisustvovao je tek omanji broj novinarki i novinara. Tko bi se bavio propašću Gordogana dok propada Agrokor? A na kraju godine kad i Agrokor postane 'stara vijest', propast će već nešto drugo što će zauzeti medijski prostor. I tako ukrug, sve dok ne propadnu i sami mediji. 
 
Onkraj brzog uspona i bržeg pada medijskih priča katastrofe, ipak se događaju neki manje vidljivi pomaci u bavljenju problemom časopisa u kulturi. Navedena tribina u organizaciji Gordoganovog uredništva tako se nastavila na travanjski sastanak urednika kulturnih publikacija s ministricom kulture Ninom Obuljen Koržinek, iniciran od strane ministrice. Taj sastanak uputio je na hvale vrijednu želju ministrice za pokretanjem otvorenog razgovora s proizvođačima kulturnog sadržaja, ali i na prepreke u komunikaciji i rješenju ovog problema, o čemu se govorilo na tribini o Gordoganu
 
Tri su bitne teme koje je nužno riješiti da bi se spriječilo izumiranje časopisa, a oko kojih nema suglasnosti. Na sastanku ministrica Obuljen prvo je istaknula problem distribucije časopisa – u državi urušene distribucijske mreže, časopise nije moguće nabaviti praktički nigdje, pa ni u rijetkim preostalim knjižarama i trafikama. "Ima li smisla financirati objavu časopisa koji ne mogu doći do čitatelja?" s pravom je upitala ministrica. No, iz izlaganja sam stekao dojam da fini dio odgovornosti ministrica svaljuje upravo na same izdavače časopisa koji nedovoljno brinu za distribuciju, pri čemu bi se od njih ubuduće očekivalo da se pobrinu za to. Glavni uzrok problema ipak nije nemar pojedinaca, nego činjenica da Hrvatska nema javnu, a skoro ni komercijalnu distribuciju tiskovina, te da većina nakladnika nema kapacitet (niti dovoljnu javnu potporu) da financira sustav pretplate. 
 
Ako će ministarstvo davati potporu samo nakladnicima koji imaju kapacitet za vlastitu distribuciju, to znači da će izlaziti jedino publikacije Matice hrvatske i elektroničke publikacije koje u slučaju kulturne tematike (i pogotovo književnosti) ipak ne bi trebale potpuno zamijeniti časopise na papiru. Ako je ministarstvu u interesu da podržani i objavljeni časopisi dođu do čitatelja, morat će pronaći način kako da ono samo potakne formiranje i održanje distribucijske mreže – jer za to kapacitet nemaju ni pojedini izdavači ni distributeri, kao što smo naučili u slučaju Algoritam. Identičan problem postoji u sektoru književnog izdavaštva, Ministarstvo ga trenutno pokušava riješiti i ne postoji razlog zašto dobra distribucija knjiga ne bi poslužila i kao dobra distribucija časopisa.
 
Drugi problem je pitanje sustavne potpore kulturnim publikacijama. "Je li bolje davati sitne potpore za 30 časopisa ili ozbiljne potpore za 15 časopisa?" upitala je ministrica na istom sastanku. Kad se stvar tako postavi, čini se da je odgovor jasan. Inertno davanje mrvica etabliranom krugu časopisa naposljetku sve stavlja u težak položaj, a sustavna podrška manjem broju časopisa omogućila bi i bolje uvjete rada i bolji sadržaj. No, u širem kontekstu ovo se pitanje čini kao lažna dilema. Ministrica Obuljen u svom je mandatu smanjila ukupnu potporu za časopise i elektroničke publikacije za trećinu. Umjesto 'sitne potpore za 30 časopisa' dobili smo jednako sitne potpore 'za 15 časopisa'.

Uz to, ako bi se i išlo u sustavnu potporu manjeg broja časopisa, nije jasno kako bi točno ministarstvo odabralo časopise vrijedne potpore. Kojim bi kriterijima ministarstvo ocijenilo kvalitetu časopisa i potrebu javnosti za određenim sadržajem? Ti bi kriteriji trebali biti ishod određene kulturne politike, dok u mandatu ministrice Obuljen vrijedi obrnuta situacija: postojeći natječajni kriteriji ne vode jasno do rezultata natječaja, nego se kulturna politika naknadno iščitava iz konačnih rezultata. 
 
To nas vodi do treće i najvažnije teme prijepora, a to je pitanje sadržaja časopisa i politike ministarstva. Sukob između Gordogana i ministarstva vodio se na liniji proceduralnih tema, pri čemu nitko nije sporio kvalitetu sadržaja. Ako kvalitetan časopis ima problem u administraciji, svima je u interesu da se problem riješi, a ukidanje potpore ne koristi nikome. No, ministarstvo kulture je inzistiranjem isključivo na administrativnoj razini problema pokazalo ne samo da nema ideju kulturnog sadržaja čiju produkciju želi podržati, nego da joj pitanje sadržaja nije relevantno. 
 
Pozicija u kojoj javno tijelo odlučuje koji je kulturni sadržaj građanima bitan, a koji nije, politička je pozicija. Da bi trenutni režim mogao donijeti i obrazložiti tu odluku, treba stoga zauzeti jasan politički stav. Članovi Gordoganovog uredništva istaknuli su tu naizgled jasnu činjenicu, pri čemu je Nenad Ivić, član uredništva i profesor na Filozofskom fakultetu, dodatno podcrtao apsurd da ministarstvo kulture, politička institucija par excellence, odbija priznati vlastitu političnost. Umjesto toga, kaže Ivić, ministrica Obuljen uzima neutralni red kao svoju glavnu vrijednost. Time uredno podnošenje pravilno formatiranih izvještaja postaje važnije od onoga zbog čega časopisi postoje – od sadržaja. Dakako, i to je politička pozicija, prilično dvojbena jer zanemaruje sve ono zbog čega kultura jest vrijedna. Naravno da nakladnici trebaju ispunjavati formalne obaveze, ali njihov primarni doprinos kulturi i baštini sadržaj je časopisa, a ne izvještaja. 
 
Ipak, dok ministrica kulture tvrdoglavo zanemaruje pitanje sadržaja, čini mi se da i urednici publikacija trebaju jače u obzir uzeti pitanje distribucije. Naravno, oni sami ne mogu riješiti taj problem, ali činjenica da većina ljudi ne može doći do objavljenih časopisa također je njihov i nimalo zanemariv problem. Stoga na tribini iznesena ideja da se u ovoj teškoj situaciji uredništvo Gordogana treba fokusirati isključivo na sadržaj zvuči čudno. Svakako je pohvalno što Gordogan sada ima preglednu web stranicu s arhivom starih brojeva, a dobro je i što je pokrenuto skupljanje donacija za novi broj časopisa. Premda to ne može i ne treba zamijeniti sustavnu javnu potporu, i to je način kako uredništvo može doći u jaču vezu sa svojim čitateljima. 
 
Ministarstvo kulture će, pak, morati početi razmišljati malo dalje od procedura, morat će potražiti svoje vrijednosti. I Zarez je, kao Gordogan, ukinut zbog navodnog nepoštivanja formalnih obaveza, a njegovim ukidanjem nisu se pojavili novi časopisi koji marljivo ispunjavaju svoje administrativne dužnosti, nego je nastala praznina. Stoga je i dalje upitno je li Ministarstvo doista tako neutralno i okrenuto samo procedurama. Ako pogledamo rezultate natječaja za 2018. godinu, ukupna potpora za 123 časopisa iznosila je 3,7 milijuna kuna, a desni kulturni mediji Vijenac i Hrvatsko slovo dobili su daleko najveće pojedinačne potpore, ukupno milijun kuna. 
 
Ti rezultati ipak impliciraju da su političnost i sadržaj publikacija bitni, i da kulturna politika Ministarstva jasno naginje desnici. U tom kontekstu valja naglasiti i da je nova pročelnica za kulturu Grada Zagreba postala Ana Lederer (o čijem je izboru pisao Lujo Parežanin za Kulturpunkt), odnosno da će o gradskom kulturnom proračunu teškom 600 milijuna kuna odlučivati političarka koju su odabrali Neovisni za Hrvatsku. Stoga ostaje opravdan strah da će buduća kulturna politika u državi i glavnom gradu još jače skrenuti udesno, što znači da će se nastaviti trend izumiranja kulturnih publikacija.
POVRATAK NA VRH STRANICE