Willy Uribe, rođen 1965. godine u srcu zemlje Baskije, u Bilbau, pisac je, fotograf i surfer, urednik više surferskih časopisa. Ova baskijska ljudina na Festivalu europske kratke priče ove je godine predstavila svoj ciklus foto-priča pod nazivom Tamo gdje je ubijala ETA.
Na Festivalu europske kratke priče prezentirali ste projekt Tamo gdje je ubijala ETA. Radi se 'kombiniranoj tehnici' gdje fotografijama mjesta na kojima su prije mnogo godina u terorističkim napadima živote izgubili civili pridružujete tekst, odnosno opis situacije u kojoj ste se našli kad ste došli na to mjesto. Otkud ideja za ovakvu tehniku?
Na početku sam planirao samo ciklus fotografija, mjesta gdje su nekad davno u atentatima živote izgubili nedužni civili. Čak sam i počeo raditi na taj način. Doduše, moram reći da to uopće nije bila moja ideja, budući da mi je jedna izdavačka kuća iz Barcelone ponudila da napravim seriju fotografija na tu temu. Krenuo sam fotografirati, no ubrzo sam shvatio da sama fotografija zapravo ne govori ništa. Naime, ta su mjesta bila anonimna, bezglasna, nijema... Fotografija o njima nije govorila ništa s obzirom da se radi o mjestima na kojima su se tragedije dogodile prije deset, dvadeset ili trideset godina što je naprosto zahtijevalo dodatno pojašnjenje.
Meni je fotografija posao, a pisanje strast. Kako smatram da sam bolji pisac nego što sam fotograf, a vjerujem i da je tekst na određen način superiorniji fotografiji, tako sam ubrzo shvatio da fotografiji moram pridružiti tekst.
Da li ste se već služili ovakvom tehnikom kombiniranja fotografije i teksta? Kakve vam mogućnosti u radu zapravo pruža ovaj koncept?
Ovo je ekskluzivna struktura, i inače nisam radio na taj način. Doduše, bilo je slučajeva, također na zahtjev izdavačke kuće, da fotografiju popratim tekstom, no to nikad nije bilo na ovaj način. Nikad do sad mi se projekt u cijelosti nije bazirao na takvoj vrsti kombiniranja. Osim što sam pisac ja sam i reporter i novinar tako da mi kombiniranje medija u tom smislu nije došlo kao nešto neprirodno, štoviše, koncept se vrlo brzo sam nametnuo. Zanimljivo je da se, ubrzo nakon što sam započeo s radom, izdavačka kuća raspala te sam na kraju čitavu stvar morao financirati sam. No, to nije bilo skroz loše budući da mi se otvorio prostor i vrijeme da napravim sve onako kako sam smatrao da mora biti, otvorio mi se prostor potpune slobode.
U vašim pričama osjećam izuzetnu prisutnost elementa tišine, postojanje neke vrste nevidljivog zida tišine i svjesnog potiskivanja, namjernog zaborava. Ovaj element čini mi se možda i ključnim u vašim pričama…
To je upravo ono o čemu se radi, to je ključni element. Tišina, šutnja. Šutnja je ono s čime sam se morao suočavati u svome radu na ovoj 'reportaži'. Možete zamisliti što znači doći u neko maleno selo u kojem je u zadnjih dvadesetak godina ubijeno petnaest ili dvadeset ljudi i ispitivati ljude na koje naiđete. To je nemoguće. Ali meni nije bilo u interesu ići od mjesta do mjesta i postavljati pitanja znajući da neću dobiti odgovora. Ja sam kopao, tražio, pitao, govorio – zapravo sam htio suočiti ljude sa šutnjom, s prošlošću, povratiti memoriju. Deamnezirati ljude i prostor. Ali i samoga sebe.
U anglofonim zemljama postoji jasna distinkcija između fictiona i factiona. Vaš ciklus, osim što je nastao kombiniranjem slike i teksta, zapravo je kombinacija fictiona i factiona, prodor stvarnosti u prostor fikcije. Što je to što odvaja vaš rad od čisto dokumentarne forme?
Pišem romane i priče, ali i kratku dokumentarnu prozu. Sad sam više koncentriran na roman no nastavljam raditi i na kratkim pričama i dokumentarnoj formi. No, ja nisam novinar, ja sam pisac, i kad pišem kao novinar predstavljam se kao pisac. Tu dolazi do sudara. Naime, linija između dokumentarnog i fikcije je veoma tanka. Mislim da je tanka inače, a u mom radu je to samo naglašeno, potencirano do maksimuma. S jedne strane mnogi moji prijatelji kad čitaju moje romane kažu da im se čini kao da čitaju izvještaj o stvarnim događajima, primjerice o politici, dok s druge strane često čujem da čitatelji moje dokumentarne tekstove, neku vrstu publicistike, nalaze čistokrvnom prozom, gdje narativni element odvodi tekst u područje proze. Ovaj paradoks očito je inherentan mome radu u cjelini.
Je li razlog tome svojevrsni fiktivni karakter jedne podijeljene zemlje, gdje dolazi do poremećaja između tektonskih ploča pa se ocean stvarnosti uljeva u procijepe fikcije - stvarnost je često toliko nestvarna da se čini izmišljenom i posve nevjerojatnom?
Da, to je vjerojatno istina. Čovjek ne može pobjeći od nekih stvari – može pokušati ali to je samo iluzija. Situacija Baska u Španjolskoj jako utječe na mene. Utječe na mene od kad postojim, htio ja to ili ne. Naime, ja sam od svog djetinjstva gledao kako ETA ubija. Upravo u vrijeme mog rođenja ETA je krenula s ubijanjima i kad čitav život živiš s osjećajem gubitka, smrti, kad se svako jutro budiš i prvo što čuješ u novom danu je vijest na radiju u kojoj se govori kako je netko ubijen ne možeš pobjeći od te situacije i nužno si politički involviran.
Ne radi se samo o generalnoj političkoj situaciji, već o svakodnevnom nasilju. Nasilju koje je uvučeno u svaku poru društva. Nasilju koje bez prestanka traje četrdeset godina. I onda dolazi do neke vrste zida. Primjerice, s nekim ljudima uopće ne možete govoriti o nekim stvarima, kao što znate da o nekim stvarima ne možete govoriti na nekim mjestima. Postoje i mjesta u koja uopće ne možeš ući zato što si netko.
Jeste li ikada imali problema zbog tema o kojima pišete?
Imao sam neke probleme, no to zapravo nije bilo ništa posebno, ništa značajno. Neko vrijeme sam se zbog toga čak i autocenzurirao, no to više ne radim.
Da sam ovo što sad radim činio 80-ih godina sad sigurno ne bih mogao živjeti u Baskiji već bih morao u egzil. Problemi nisu fizičke naravi, nije zapravo riječ o prijetnjama fizičkim nasiljem. Riječ je o nečemu što je teško opisati, o nematerijalnom... o strahu... Recimo, neki ljudi ne žele biti viđeni s vama na nekim mjestima i slično. To su svakodnevne stvari s kojima se čovjek mora suočiti, 'svakodnevna udaljavanja'. No, na sreću nikad nisam imao velikih problema zbog baskijskih desničara i nacionalista, što se ne bi moglo reći za neke ljude, primjerice političare koji su izgubili čak i neke članove obitelji i čija se djeca moraju skrivati. Moja kćer se nikad nije morala skrivati i mislim da nikad neće morati. Imam osjećaj da se stvari ipak malo popravljaju.
Neven Svilar
