U Booksi je sredinom lipnja gostovao Andrej Nikolaidis, a povodom izlaska svoje nove knjige u izdanju Algoritma Odlaganje. Parezija. Zbog specifičnog načina na koji je knjiga napisana i specifičnog konteksta u kojem je nastala, Nikolaidisov dolazak u Hrvatsku bio je još zanimljiviji i intrigantniji hrvatskoj publici, naravno, osim same činjenice da se radi o najnovijem djelu poznatog i cijenjenog crnogorskog književnika. S Nikolaidisom je razgovarala Miljenka Buljević.
Mislim da moramo krenuti od konteksta. Dakle, kako su događaji, oko tvog teksta iz siječnja ove godine povodom 20. godišnjice Republike Srpske i reakcijama na tekst u medijima utjecali na nastanak ove knjige?
Pravo govoreći, taj kontekst nije bio presudan za knjigu. Ona bi i bez njega bila manje-više ista, s tim što bi šum koji se u pozadini čuje bio drugačiji. Kad kažem šum, mislim na strategiju koju koristim u tri posljednja romana. Radi se o šumu koji je glasan, koji moguće odvlači pažnju, možda čak i djeluje iritantno, ali je tu. Ono što mene najviše zanima u tim knjigama je egzistencija.
Apokalipsa u Sinu i Dolasku je pozadina ispred koje se odvija sukob, u Sinu između sina i odsutnog oca, a u Dolasku između oca i odsutnog sina. U Odlaganju imamo svojevrsni konflikt između sina i majke, i svojevrsno samopropitivanje unutar odnosa naratora i njegove bake. Nakon što sam primio nemali broj kritika da u mojim romanima nema ženskih likova, ovdje sam ih ispisao čak dva. No, mislim da mi je pristup u ovom slučaju nešto skrupulozniji i manje brutalan, a više slatkast i malograđanski nego što je bio u prethodna dva romana.
Da se vratim na kontekst:to što se desilo s mojim tekstom zanimljivo je sa stanovišta promatranja kako funkcioniraju mediji. Tu ničeg osim spina otpočetka nije bilo. Kao i u tenisu, mislim da je na spin uvijek najbolje odgovoriti spinom.
Slavila se godišnjica Republike Srpske u Banja Luci i u prostoriji gdje se organizirala proslava pronađen je eksploziv - to su činjenice, i u tom momentu spin-mašina počinje da radi... Trebalo je startati priču o atentatu koji se spremao u toj Sali - jesu li to Albanci ili hiljadu iranskih terorista koji su u BiH i spremni su da aktiviraju eksploziv? No, onda se neplanirano desilo nešto što im je rasturilo priču. Pojavio se čovjek iz Banja Luke koji radi u toj sali, a koji je priznao da je eksploziv njegov i da ga je tamo sklonio jer mu žena nije dala da ga drži kod kuće. Tu bi sve propalo da nisam uletio ja sa svojim tekstom i spin-mašina je nastavila da radi... Kako je završilo? Čovjek koji je uhapšen, koji je unio eksploziv, pušten je iz zatvora, on neće biti optužen za terorizam. To je ono što nije sporno, sve ostalo je spin.
Od prvog momenta u komunikaciji između mene i e-novina to je bio predmet sprdnje. Mi smo krajnje sarkastično reagovali na taj spin. Uslijedio je moj tekst, oni su odradili svoj posao i to je bio kraj. Ugrešić je otpušten, neki ljudi su stvarno stradali, kao Saša Ilić koji je smijenjen s pozicije urednika u Narodnoj biblioteci... Meni se, osim što sam imao strahoviti pritisak, što su mi prijetili tužbama i hapšenjem, i što su mi u nekom momentu postavili policijsku pratnju, jer je procjena bila da je ugrožena moja bezbjednost, nije ništa desilo.
To bi tako i završilo da nisam rekao "Nećemo tako: ako smo imali neki nesporazum, sad ćemo ga još produbiti. Ako vam je nešto bilo uvredljivo, sad ćete dobiti još uvredljivije, ne samo u medijima koje ste iskoristili nego ću to prenijeti u drugi medij, medij književnosti." To je ova knjiga. Znam kako to može izgledati, ali tamo gdje govorim o tom slučaju, ja ga izlažem prilično hladno. Osim ironično-sarkastičnih primjedbi nema tu ničeg patetičnog. Ono što je meni bilo zanimljivo je bila introspekcija, dakle ne zašto oni rade to što rade nego zašto sam ja imao potrebu reagirati.
Prema riječima Krune Lokotara s korica knjige, radi se o još jednom 'obračunu sa svi(nja)ma'. Ja sam, međutim, knjigu shvatila ne kao obračun sa svinjama već kao obračun sa samim sobom. Hrabro razotkrivanje svoje intime, svojih strahova, pogleda na sebe... U naslovu knjige stoji 'Parezija', a kasnije objašnjavaš što je to. Moguće je reći istinu o tiraninu, ali ne i o sebi. Knjiga je napisana kao istina o sebi, znači li to da na neki način dovodiš u pitanje istinitost ove knjige?
Da, to je mala Krunina podvala, s obzirom da sam rekao da se radi o introspekciji, dakle obračun je sa svinjom (smijeh).
Kao što piše u knjizi, ja sam odveć kvaran i vješt u tim manipulativnim strategijama da bih baš tako saopštio detalje o sebi. Tu ima puno detalja, neki moguće jesu, a moguće i nisu istiniti, a tekst je i zamišljen kao svojevrsna igra, otkrivanje i detekcija što od toga zaista jest autobiografsko, što je fikcionalno, što je uzrokovano samom prirodom ovog slučaja gdje su se fakti, koje sam maločas nabrojao, i fikcija, koju je kreirao medijski spin, potpuno isprepleli.
Šta je u ovoj knjizi ostvarilo prevlast, fikcija ili fakcija je na čitaocu da odluči. Na jednom mjestu ja čak idem tako daleko da kažem: Svi lažemo, ali nitko ne laže tako kao onaj tko govori o samom sebi. Kao što kaže ime romana, stvari su odložene.
U knjizi koristiš i neke momente koji su, bar se tako čini, apsolutna fikcija. Cijelo vrijeme pratimo dvije paralelne radnje i nekako na kraju očekujemo pretapanje fikcije s nefikcijom. Međutim, to se ne događa. I ta prava fikcija ostaje otvorenog kraja...
Mislim da se ni inače stvari ne dovršavaju, čak ni onda kad mislimo da je nešto konačno dovršeno i zapečaćeno. Ova knjiga između ostalog govori o ljudima koji su živjeli u zemlji koja se zvala Jugoslavija i koji su bili uvjereni da su iza sebe ostavili neke stvari koje su se poslije kao brutalni duhovi vratile i uništile njihove živote, iste one stvari koje su uništile i živote njihovih roditelja. Mislim da je život, sve dok ne umremo, neka vrsta otvorenog kraja koji se samoreprodukuje.
Ono što je u knjizi apsolutno fikcionalno ja tretiram kao fakte, čak idem tako daleko da likovima ne dajem imena nego koristim inicijale, kao da pišem novinski tekst. U dijelu koji je navodno fakcija pak koristim imena. Mislim da paralelizam tih dviju priča funkcioniše na više nivoa. Priča o naratoru i njegovoj baki bila bi previše 'jeftina', bila bi iz onog registra – heroj i njegova majka-svetica. Kao protivteža takvog tretmana postoje sveštenik i njegova grozna majka.
U knjizi postoji još jedan bitan moment - potreba da se suočiš s traumom rata u Bosni. Ovu traumu problematiziraš kroz sve ženske likove, a to je centralna fascinacija i u tvojim novinskim tekstovima...
U bosanskom slučaju trauma mira se naslonila na traumu rata. Danas više ne znamo šta uspješnije uništava tu zemlju, da li rat koji se desio ili mir koji i dalje traje. Daytonski sporazum je bio pozitivan jer je prekinuo rat, ali je to ona vrsta lijeka koji dovodi do toga da kod pacijenta otkažu svi organi, da bi završio na aparatima i na kraju bio s njih iskopčan.
U knjizi razmišljaš o intelektualcima i njihovoj ulozi u društvu. Na jednom mjestu kažeš da je poštenije biti zaposlen u javnoj kući nego kao javni intelektualac. Kako vidiš poziciju intelektualca, javni govor i javnu polemiku danas?
Meni je to prilično depresivna tema. Stvari stoje loše ako čovjek radi u nekoj državnoj službi, kao što sad radim ja, ali stvari stoje loše i ako radi kao javni intelektualac. Kad radi kao javni intelektualac koji piše za novine, čovjek zapravo radi za korporaciju. Mislim da je problem s tim samopredstavljanjem, samopromocijom ljudi u javne intelektualce sljedeći: intelektualci su parazitska struktura. Mi uglavnom koristimo javne fondove. Nastojimo da ne zarađujemo u znoju lica svog. To trošenje javnih fondova treba opravdati i zbog toga se postavljamo kao savjest društva, jer što bi naše društvo bez svoje savjesti? Ljudima treba intelektualac koji će ih prosvijetliti, dati im etički sud i naučiti ih kako trebaju funkcionisati. Budući da mi intelektualci obavljamo tako javnu funkciju, onda mi imamo pravo na javne fondove. Tko je nas delegirao, koji je naš legitimitet, otkud čitava ta konstrukcija? To je pomalo trulo, nekakav relikt prošlog vremena i šezdesetosmaške nostalgije. Danas postoje korporacije, postoje banke, one stoje iza svih dešavanja na javnoj sceni, postoji antikorupcijska retorika i antikorupcijska borba u kojoj jedna grupa korumpiranih aktera egzorcira korupciju iz druge grupe korumpiranih aktera, a njihova međusobna interakcija zove se javno mnijenje.
U tekstu koji si napisao za projekt Criticize this! izrazio si potpuni pesimizam naspram današnje uloge kritičara u društvu. No na kraju poantiraš time što kažeš da se pisati mora usprkos, a ne zbog i da kritičar mora pisati zbog sebe. Mislim da se ta dilema provlači i kroz ovu knjigu: nisam mislio pisati, ali mi nešto nije dalo mira...
Da se vratim na intelektualce: sigurno ste primijetili kako oni nervozno reaguju na komentare čitalaca na portalima. Odjednom su mediji postali interaktivni, odjednom se izgubio monopol na mišljenje i stav. Anonimni ljudi u svojim komentarima obavljaju funkciju intelektualaca. To gubljenje monopola izaziva stanovitu nervozu.
Narator u knjizi funkcioniše u dva moda. Jedan je melankolija i depresija, koja vuče i letargiju i prirodno reakcionaran stav kojem je stran društveni aktivizam nakon čega dolazi anksioznost iz koje izvire bijes. Ova knjiga počinje i završava izlivom gnjeva koji je izlišan, koji neće izazvati ništa. Šta god da se desi, stvari ostaju iste.
Ono što mene ovdje i u ostalim knjigama interesuje je naša egzistencija. Društvo i politički sistem mogu biti i jesu okrutni, ali ono što ja nalazim iznimno okrutnim, okrutnijim od političkog sistema, jest sama naša egzistencija. Za depresivnog čovjeka egzistencija je apsolutni teror. Nema tog totalitarnog sistema koji može tako potpuno zavesti teror kao što to depresija čini ljudima. Nisam želio dozvoliti da se unutrašnji konflikt tako lako eksternalizuje. Vrlo se često bavimo etičkim i društveno-političkim pitanjima da se ne bi bavili sami sobom i nekim konfliktima koji su bitniji.
U načinu na koji tretiraš zbilju koristiš sarkazam i cinizam kao sredstva kojima je objašnjavaš. No, imaš i jednu vrlo rijetku sposobnost - da odbiješ čitatelja od lika.
To mi je ovdje bilo naročito važno. Nisam želio da ispadne da ovom knjigom od javnosti, koja me je prvo rastrgala, tražim razumijevanje. To ne želim i nikad nisam želio, to mi ne treba, i zato sam napravio suprotno, stvorio sam lik koji će biti odbojan javnosti. Tko je smatrao da ima razloga da uputi riječi ili misli mržnje realnom meni, svakako će imati dodatnih razloga i isti osjećaj prema naratoru. I inače se taj konflikt sa svijetom i s ljudima potencira u ovoj knjizi i ona u tom smislu, nadam se, zaista nije patetična.
Voliš isticati reference u svojim knjigama. Ovu knjigu završavaš play listom, ali ovaj puta nudiš malo i filmskih referenci.
Sve u vezi ove knjige počelo je kao posveta jednom filmu koji je snimio William Friedkin i koji se zove Egzorcist. U njemu paralelno s pričom o đavlu ide i ta melodramatska priča o svešteniku i njegovoj majci koja je također bolesna. Moja knjiga je varijacija Egzorcista. Kod mene je melodrama u prvom planu, a teološka-horor priča dana je samo u naznakama. Primarno sam htio krenuti s jednom pričom, baciti je kao udicu, a onda se prebaciti na drugu priču kao u Psihu, ali sam odustao od toga jer sam shvatio da bih mogao mnogo više izvući ovim paralelizmima.
***
Tekst je nastao u sklopu projekta Criticize This! kojeg organiziraju Kulturtreger i Kurziv iz Hrvatske, SeeCult i Beton iz Srbije te Plima iz Crne Gore. Projekt se provodi u sklopu programa 'Kultura 2007-2013' Europske Komisije.
Tekst je financiran sredstvima Europske komisije. Sadržaj ovog teksta isključiva je odgovornost autora teksta i ni na koji način se ne može smatrati da odražava gledišta Europske unije.
