Cenzura narodu!

Novo stoljeće u Rusiji donijelo je ekonomski napredak kao i progresivno gušenje ljudskih prava.

Large_banned_books

Rusi su uveli zabranu prodaje i posuđivanja u knjižnicama niza književnih klasika ni više ni manje nego pod geslom borbe protiv droge! Čovjek bi pomislio da nitko normalan danas nije uvjeren u to da će čitanje Charlesa Baudelairea, Thomasa de Quinceya ili Williama Burroughsa navesti čitatelja na konzumiranje opojnih sredstava. Uostalom, baš kao što suočavanje s najpoznatijim romanom Vladimira Nabokova neće navesti čitatelja da odloži knjigu na krevet i trkne do lokalne osnovne škole da upozna neku opojnu nimfetu. No, čovjek i mišljenje često ne idu zajedno. Čak i oni među nama koji bez ostatka mrze sentence i aforizme u slučaju koji je pred nama rado posegnu za onom poznatom Einsteinovom – 'samo su svemir i ljudska glupost beskonačni, a za svemir nisam siguran'.

U Rusiji se sve čudno i umobolno nekako pretvori u još čudnije i umobolnije. Zemlja koju je u 21. stoljeće poveo slavenski nadčovjek što onakav snažan i beskompromisan goloruk tamani bijele tigrove po bespućima svoga golemoga carstva, istovremeno spašavajući mladunce predatora kad za to dođe potreba, posljednjih se godina pretvorila u apsurdnu diktaturu. Zemlja genijalnih Puškina, Skrjabina, Šostakoviča i Hljebnikova izvitoperila se u grotesku u kojoj ulicama velikih gradova paradiraju mladi fanovi velikoga vođe koji histerično uzvikuju njegovo ime i onako usput, ako su ženskoga roda, pokazuju gole grudi svima koji im se nađu na putu. Mali je korak od onog što se dešava u velikoj Rusiji do egzistencijalne tragedije kod njihovih istočnih susjeda, gdje su se nedavno milijuni tresli u suzama nakon gubitka Najdražeg vođe. Sva shizofrenost situacije u Rusiji leži u činjenici da je davanje strahovite moći centralnoj vlasti bio svjestan čin tamošnjih građana, koji su se lišili vlastite slobode po cijenu prosperiteta i uskrsnuća te velike zemlje kao geopolitičkog mega igrača. Riječ je o jednadžbi-iluziji koju uvijek na ploču ispisuju profesori vlastodršci – to je definicija matematike straha. Iste one koja postavlja teoreme poput ovoga o kojem smo posljednjih dana imali prilike čitati u medijima, dakako ne ruskim (Politkovska je bila u tom smislu samo upozorenje raznoraznim jalnušima da se ne igraju s vatrom).  A riječ je o nečemu što u Rusiji ima dugu i ponosnu tradiciju – o cenzuri.

Svako stoljeće u Rusiji je, čini se, na ovaj ili onaj način obilježeno cenzurom u književnosti, pa logika nalaže da niti ovaj još uvijek mladi vijek ne bude drugačiji po tom pitanju. Kako su carističke škarice rezale u doba Gogolja i Turgenjeva da se ne bi u književnost uvukao revolucionarni duh, tako su kasnije revolucionarni ideološki lektori kljaštrili da se među retke ne uvuče kakva dekadentna šifra. A tako će cenzorska služba još jednom proraditi punom parom. A sve da bi se uskrisila stara snaga Rusije. Doduše, za sad se cenzorska šapa obrušila na svjetske klasike, a ne na djela ruskih autora kako je nekad bilo. Možda to govori i o suvremenoj ruskoj književnosti koja, usprkos ponekom izuzetku, izgleda pomirena sa sudbinom. Kao na slavnoj Correggiovoj slici Zeusova napada na Io cenzura obljubljuje tamošnju književnu riječ i baš kao na toj slici pitanje je da li je siluje ili miluje - njezina duhovna šapa poput Zeusa grli knjige što se kao Io naoko brane, no sve nekako nevoljko i sa sviješću o neizbježnosti i besmislu bilo kakvog otpora.

A sad su na redu klasici svjetske književnosti, poput Baudelairea, Huxleyja, Williama Burroughsa. Ako se njih ne može prekrajat, može ih se naprosto ukloniti. Tako će svi oni koji se odluče na čitanje Baudelaireovih Umjetnih rajeva, Burroughsovih romana Goli ručak i Junky  ili Huxleyjevog Vrlog novog svijeta morati naći neko čistoći ruskog duha pogodnije štivo. Naime, spomenute knjige više se neće moći pronaći u ruskim knjižarama, niti će ih se moći posuđivati u knjižnicama.

No, o čemu je zapravo riječ. Odgovor je savršeno besmislen. Droga. Dok je Ždanov imao ideologiju kao as u cenzorskom rukavu današnji cenzori imaju još snažniji adut – borbu protiv zla zvanog droga. Tako se cenzura pokrila plaštom borbe protiv narkotika. Državna služba za kontrolu narkotika – tzv. 'Gosnarkokontrol' –  donijela je  rješenje prema kojem će spomenuti književnici biti eliminirani iz biblioteka jer da svojim knjigama promoviraju upotrebu opojnih droga. Zvuči kao nekakva lažna vijest s interneta, no u ovome nema ničega izmišljenog. O tom slučaju piše i list Politika:

Kako javlja televizija Kanal 100, na 'crnom spisku' Gosnarkokontrola našlo se dvadesetak knjiga autora iz prošlog veka, i to upravo onih koje su obeležile stasavanje generacija koje sad odlučuju o podobnosti istih. Takođe, tu su i dela koja slove kao obavezna literatura studentima književnosti.
Interesantno je da pomenuta služba nema ingerencije da donosi ovakve i slične zabrane, to spada u delokrug rada Ministarstva pravde. Ipak, knjige su, praktično preko noći, iščezle iz rafova knjižara i čitaonica. Kako navode upućeni, reč je izgleda o vrsti samocenzure, kojoj su, u skladu sa preporukom Gosnarkokontrola, pribegli izdavači i knjižari.

I što sad? Odgovor je vjerojatno – ništa. Neki danas govore o zastarjelosti ovakvih poteza u epohi interneta, no to je potpuno sporedno. Jer ako je Superautocesta možebitno mjesto slobode, ona je mjesto po kojoj voze ljudi. A ljudi su ti koji se uvijek i ponovo odlučuju na odricanje od vlastitih prava. A pozivanje na zdrav razum i slične stvari samo je smiješno. Jer upravo Rusi najbolje znaju koliko je kratak put od malih odricanja od ljudskih prava do potpunog kolapsa. Od Lunačarskog do lunatika samo je par slova. A njih je, dobro je znano, moguće izbrisati.   

Neven Svilar
foto: Okanagan College Library (flickr)

02.05.2012