Prije par dana na ovim ste stranicama imali priliku pročitati ulomak iz jednog romana koji se vrlo nedavno pojavio na policama knjižara. Ulomak nismo potpisali već smo vas pozvali da pokušate pogoditi o kojem je autoru riječ. I inače imamo vrlo visoko mišljenje o čitateljima našeg portala, ali brzina i točnost kojom ste se izjasnili za Marinka Koščeca ostavili su nas u čudu.
Najnoviji roman Marinka Koščeca Centimetar od sreće (Profil) apokaliptična je slika svijeta koja počinje u Parizu 1990. a završava nekih tridesetak godina kasnije. Kroz stampedo slika iz života glavnih likova roman korača kroz sva opća mjesta naše svakodnevice i bliske nam budućnosti – konzumerizam, zagađenje, ekologiju, trgovinu ljudima, pornografiju, otuđenje, genetsku modifikaciju, glad, ptičju gripu, farmakologiju, korporativnu etiku... Iako prožet humorom, doduše onim najcrnjim, roman dosljedno ocrtava izopačenost svijeta kao nešto neupitno i neizbježno. Stoga ne čudi da Koščec cijeli roman sažima u uvodnom citatu najtužnijeg mizantropa XX stoljeća, Emila Ciorana: "Naše djelovanje proistječe iz nesvjesne sklonosti da se smatramo središtem, razlogom i krajnjim postignućem vremena. Naši nagoni i naša oholost pretvaraju u planetu česticu mesa i svijesti što nas čini. Kada bismo pravomjerno poimali svoj položaj u svijetu, kada bi uspoređivanje bilo nerazdvojivo od življenja, otkriće neizmjerne sitnosti našeg postojanja bi nas zgazilo."
A evo što nam je o romanu i još nekim stvarima rekao sam autor.
U Booksi je nedavno gostovala francuska književnica Lydie Salvayre i tom je prilikom govorila o nekim vrlo zanimljivim temama, a s obzirom da si joj ti hrvatski urednik možda da se dotaknemo nekih od njih.
Prvo je pitanje angažirane književnosti. Salvayre tvrdi da nema druge književnosti osim angažirane i da svako pisanje mora biti davanje sebe. Ti u svojim knjigama očigledno kritiziraš društvo i promišljaš o njemu, no zanima nas što općenito misliš o toj ulozi književnosti. Misliš li da je angažiranost upravo to po čemu možemo prepoznati dobru od loše knjige ili postoje i neke druge njezine odrednice koje je mogu činiti boljom ili lošijom?
Mislim da književnost, kao ni druge umjetnosti, nikako ne bismo smjeli procjenjivati udjelom 'društvene kritike' u njoj. Ono inspirativno je što može biti točno što želi, u prostoru koji oblikuje po vlastitoj mjeri, ne obazirući se na uloge koje joj namjenjuju. A opet, ako angažiranost shvatimo u najširem mogućem smislu, teško je zamisliti književnost koja to na neki način nije; koja se za nešto ne zalaže, nečemu ne teži, makar te težnje bile i čisto estetske. A pritom mi se presudnim ipak čini iskrenost: je li u pitanju istinsko davanje sebe, 'izgaranje' za vlastite ciljeve, ili pak poziranje, uz skriveni program. Naravno, tu je malo sasvim bijelih i sasvim crnih, ali ovo drugo se obično ipak nanjuši.
Polaziš li u svojoj književnosti prvenstveno od sebe pa onda to preslikavaš na svijet općenito ili te više zanima taj vanjski svijet sa svim svojim pojavnostima i devijacijama?
Iz gledišta teksta kao gotovog proizvoda, moje ja i moje pojedinačno iskustvo su potpuno nebitni, zamjenjivi bilo čijima. Istina, izvor svake moje proze je u nečemu vrlo intimnom, štoviše upravo u onome što mi je u konkretnom trenutku najvažnije na svijetu; za potrebe tog početnog poticaja, izazivanja autoerotskog zanosa, ja postaje apsolutni centar svijeta. Ali ono 'čarobno' u tom procesu je što ubrzo, čim se tekst postavi na noge, on preuzima uzde, on vlastitim potrebama i mušicama pregazi što god je bila početna namjera i ideja vodilja. U boljem slučaju, tekst izraste veći od osobe koja ga je zamislila. On je upregne u vlastitu službu; tjera je da ga hrani, da mu se cijela stavi u usta, i da bilo kako stvori hranu kad više nema što dati od sebe. I tako se, gotovo protiv svoje volje, autorsko ja nužno okreće svijetu i stapa se s njim. Svijet postaje njegov medij, njegova tekstura i njegovo odredište. To je ono što 'knjigu' razlikuje od dnevničkih zapisa. To je, ujedno, ono zbog čega pišem knjige: da bih produbio, umnožio, razbjesnio, do krvi raspomamio svoje odnose sa svijetom.
Kako smo vrlo nedavno pokrenuli projekt književnih kritika na portalu kojima je upravo cilj ispitati koliko je suvremena domaća proza angažirana, kojim se temama bavi, što nam poručuje, koje vrijednosti zagovara i sl. misliš li da književni kritičari moraju imati tu slobodu da u određeno književno djelo učitaju poruke koje sam autor možda nije imao na umu dok ih je pisao?
Ma neću reći zaista ništa nova tvrdnjom da tekst prestaje pripadati autoru u trenu kad ga čitatelj uzme u ruke. Stoga su kritičari i pozvaniji od drugih, to je njihova profesionalna misija, da ga prisvajaju. Da iz njega vade, ili u njega unose, koliko god im savjest nalaže. Mislim da ne postoji način da se 'učitano' razgraniči od materijalno prisutnog u tekstu. Definitivno je najveća draž književnog teksta upravo u događanjima neovisnim o autorskoj intenciji, u nepredvidljivosti puteva kojima će on evoluirati u tuđim svijestima. A nema boljeg mjerila književne vrijednosti od potencijala nekog teksta da izaziva iščitavanja i učitavanja.
Istina je također da mi se dogodilo da reagiram na kritičarske tekstove o mojim knjigama. Ali zašto bi oni toga bili izuzeti? Zar oni nisu dio istog procesa u kojem tekst prestaje pripadati itd. Zašto bi njihova riječ bila zaključna i nedodirljiva?
Tvoja posljednja knjiga Centimetar od sreće ne eksplicira mjesto radnje (iako ga čitatelj prepoznaje) i time referira na generičnost suvremenog svijeta, njegovu bezličnost. Upravo ovo pozicioniranje u neki globalni okvir, a ne lokalni, izdvaja je od ostatka suvremene hrvatske proze. Znači li to da ti ne vidiš više razliku između globalnog i lokalnog, tj. je li u književnosti ta razlika ikad bila bitna?
Svatko će za sebe prosuditi koliko je to uspjelo, ali ova knjiga je dvostruko naciljana: i na precizan kronotopski kontekst, i na neke dimenzije postojanja koje s njim nemaju veze. A jedno i drugo trebao bi povezivati pojam tranzicije. U prvom smislu, on ne fokusira samo našu nacionalnu i geografsku zajednicu, nego obuhvaća širok spektar transgraničnih pojava; pokušao sam naglasiti ključne momente tog masovnog tranzicijskog procesa, i zamisliti kamo nas vode. U drugom smislu, nastojao sam razmišljati o ljudskom životu kao neprekidnoj tranziciji – iz ničega u ništa. O pojedinačnim dramama koje svi živimo iz dana u dan, neovisno o vremenu i mjestu, dramama vlastite provizornosti.
U tjedan dana prije Interlibera unijeli smo 50-tak novih naslova u našu bazu knjiga. I inače je produkcija velika, kako domaćih knjiga tako i prijevodne književnosti, što se automatski odražava i na odnos kvantitete i kvalitete. Slažeš li se s Lydie Salvayre da je cijela suvremena književnost bez veze i da treba učiti od starih učitelja?
Vrlo dobro znam da ona tako ne misli o suvremenoj književnosti, kao ni ja. Bez 'starih učitelja' teško je do solidnih temelja, ali one najuzbudljivije stvari događaju se u suodnosu književnosti sa svojim vremenom. Osobno sam najviše zainteresiran za knjige koje još ne postoje, koje se upravo pišu i koje će se tek napisati, o svijetu koji dolazi. Nije da sam pritom jako optimističan, u pogledu njihova sadržaja i obojenosti, ali to je već druga priča.
Kad smo već kod učitelja prema komentarima ispod tvog nepotpisanom odlomka iz najnovijeg romana objavljenog na našem portalu čini se da svojim stilom otkrivaš 'učitelje' od kojih 'učiš'. Iako se profesionalno baviš francuskom književnošću, do sad nismo nailazili na usporedbe tvojih knjiga s knjigama Michela Houellebecqa, no čini se da je u ovoj zadnjoj taj utjecaj prepoznat. S druge strane čini nam se puno bitniji tvoj odnos sa Cioranom (kojeg citiraš na početku knjige), nego tvoj odnos s Houellebecqom...
Već u drugoj rečenici mojeg romana naći ćete aluziju na jedan Houellebecqov naslov. Nešto dalje, dvadesetak stranica tj. jedno poglavlje koje - gle, bogami - doista izgleda houellebecqovski. S malo dobre volje, i u jednom i u drugom prepoznat će se parodijska nakana. Ali čak i ako potpuno izostane dobra volja, volio bih da me upozore što od Houellebecqovog rukopisa ima u preostalih 270 stranica.
S druge strane, roman je krcat aluzijama, što otvorenim što skrivenim, na razne knjige, filmove i drugo, uključujući one autore koje zaista smatram svojim 'učiteljima'. Ali njih će svatko tražiti i dodavati im vlastite ovisno o zainteresiranosti, a presudnim mi se čini ipak kako knjiga funkcionira na primarnoj razini: živi li tekst, ostvaruje li emotivni kontakt s čitateljem.
Prepoznavanje tvog neobjavljenog rukopisa dokazuje i to da si izgradio vrlo prepoznatljiv stil. Stil ti je, ako je suditi po dosad objavljenim knjigama, vrlo bitan. Ne znamo kakav je slučaj u suvremnoj francuskoj književnosti, ali kod nas (čast izuzecima) stil nije nešto na što se previše pazi, ono na što se 'igra' su priča i radnja (kad i njih uopće ima). Što tebi znači stil, što ti znače rečenice…?
Stil je iz mojeg gledišta malo preuzak pojam, jer lako zadobija negativnu konotaciju vanjske dotjeranosti na štetu sadržaja, dakle patvorine i ispraznosti. Rekao bih da sam na sve načine zainteresiran na jezik, za oblikovanje sadržaja jezikom. Ključno mi je upravo ono što se događa unutar rečenice i pri spajanju rečenica, tu nastojim dati svoj maksimum. Ali to ne znači uvijek govoriti njegovanim stilom, katkad upravo suprotno.
U posljednjem romanu je taj jezik još više pomaknut - na granici je pucanja, pogotovu u uvodnom poglavlju koje opisuje blisku budućnost i u lonac stavlja tako prepoznatljivog galeba Jonathana Livingstona. Taj jezik kao da se oprašta od jednog svijeta koji poznajemo i instrumentalizira otuđenost prema kojoj svijet ide…
Jedna od dimenzija kojima sam se igrao bilo je upravo mutiranje izraza. Na početku romana on je pomno elaboriran i cizeliran, a zajedno s događanjima i razvojem životnih sudbina postupno postaje sve oštriji i oskudniji; pretkraj ćete naići na obilje brutalnosti i na gotovo čiste dijaloge. Čini mi se da takav razvoj dovoljno govori bez daljnjih pojašnjenja.
Novim romanon čitatelja 'podbadaš' svim mogućim zlima suvremenog svijeta. Ta koncentracija zla provocira čitatelja i tjera ga da se pobuni i da, iako nevoljko priznaje njihovo postojanje, ipak brani svijet koji poznaje od onog koji ti predstavljaš u romanu. Je li ti to bila namjera?
Meni je doista stalo da čitatelju pobudim neke osjećaje, makar revolt. Zapravo bih volio da osjeti revoltiranost podjednaku mojoj, ma koliko ona bila uzaludna. Ne tvrdim da je slika svijeta koju ovaj roman donosi istinita. Nastojao sam u njemu otisnuti kako vidim svijet, ono što mi se činilo potrebnim pokazati. Pritom ne izbjegavajući prenaglašavanje, pretjerivanje, ako je tekst to zahtijevao. A sve s nadom da će se i netko drugi u tome prepoznati. Da ću ga dotaknuti u neka osjetljiva mjesta.
U romanu si posegnuo za negativnom utopijom, futurizmom. Kako to da si se okrenuo upravo u tom pravcu i po strani ostavio psihološku razradu lika u onom klasičnom smislu?
Pa ja se zaista trudim da sve ne bude baš tako klasično. A čini mi se da psiholoških momenata ima itekoliko, samo su oni... slikoviti, scenični, a ne refleksivni. Roman je uvelike posvećen upravo razvoju svijesti mojih likova, s tim da sam odabrao promatrati ih ne u finoj mijeni nego uz oštre rezove, velike skokove i drastične obrate. Neki romani minuciozno razmatraju jedan segment postojanja ili jedan statični trenutaki. U ovom, htio sam isprobati učinak ubrzanja i amalgamiranja raznovrsnih stvari. U knjizi to mjestimično izgleda upravo groteskno, a ujedno, čini mi se, iznenađujuće slično životnoj stvarnosti.
Činjenica je da je danas sve teže doprijeti do čitatelja. Ne samo u smislu da kupe knjigu i da je pročitaju, već i da ih se na neki način, dok je čitaju, prodrma. Da opet citiramo Salvayre: "U svijetu koji promiče isključivo korisno, književnost je samo luksuz, potpuno je beskorisna." Na koji način u takvom svijetu ostvaruješ svoj cilj kao književnik, kojim metodama (stil, podtekst, ironija, reference, igra riječima..)? Ili ti je dovoljan samo proces pisanja kojim na neki način pročišćuješ sebe?
Uf. Off the record: hajdemo ovo ostaviti za uživo, umorio sam se i ne stignem više. Rado ću vam i opširno odgovoriti. Pozdrav.
'Uživo' će se dogoditi 25. studenog u 20 sati u Booksi na književnoj večeri na kojoj ćete i sami moći postaviti pitanje-dva. Do tad slobodno pročitajte i knjigu.
Razgovarale Miljenka Buljević i Vanja Pavlović
