Književni tračevi, kao i tračevi općenito, blago su kojeg se ljudi često prelako odriču, jer da nije lijepo, da je besmisleno i užasno. No, trač je jedna od osnova književnosti, a književni tračerluk je upravo zato ponekad posebno ugodan. Za trač se, međutim, nikad ne može reći da je pretenciozan, jer on to ne može biti. No, može li književnost biti pretenciozna? I što to točno znači?
Zanimljivo je kad netko opali po nekom pisci sa zamjerkom da je ovaj 'pretenciozan'. Zamjerati pretencioznost piscu jest isto kao zamjerati pretencioznost nogometašu na terenu – savršeno besmisleno. Međutim to je riječ koja se često može čuti i pročitati u recenzijama, kritikama pa i svakodnevnim razgovorima o književnosti. A jednu takvu pretencioznu strelicu o pretencioznosti uputio je nedavno američki pisac
Bret Easton Ellis prema
Davidu Fosteru Wallaceu na Twitteru, nazvavši pokojnog romanopisca '
najnapornijim, najprecjenjenijim i najpretencioznijim piscem svoje generacije'. Sinoć je Bret Easton Eliss bio na intervjuu
Ask Me Anything na Redditu, gdje su ga čitatelji ispitivali među ostalim i o mjuziklu
Američki psiho kao i općenito o njegovom književnom radu. Jedan je čitatelj pitao Ellisa zašto ne podnosi Davida Fostera Wallacea. Evo što je Ellis odgovorio:
"Nije bilo nikakve svađe. David i ja nikad se nismo upoznali. Ali nikad nisam imao nikakvu reakciju na njegovo djelo. Toliko je jednostavno. Čitao sam novu biografiju Wallacea i samo me ljutila – pristup papka. I mislio sam da ima nekakvu literarnu lažnost u sebi, koja se manifestirala u njegovoj prozi. Isto možete reći i za mene. Nisam se iznenadio na reakcije na te tweetove. Postoje mnogi šonje kojima stvarno odgovara ta lažna iskrenost Davida Fostera Wallacea, iskrenost koju ne smatram stvarnom."
