Četvrtak
10.12.2015.

Ovisnost o čitanju




Extra_large_5204854735_f467edea4a_b
Foto: Gideon / Flickr
A+ A-
Toliko volim čitati da mogu slobodno reći da je riječ o opsesiji. Ne žalim se, ima daleko gorih stvari o kojima čovjek može biti ovisan, ali to što nikada ne izlazim iz kuće bez knjige u ruksaku i to što knjige i dalje kupujem iako ih nemam gdje više stavljati jer su mi police odavno prekrcane te još milijun sitnica kojima mogu ilustrirati svoj pomalo nezdravi odnos prema čitanju ne smatram osobito uzvišenim. To su tek simptomi, samo znakovi bolesti.
 
Zarazio sam se rano, vjerojatno još sa slikovnicama, a dječje knjige su me odredile daleko više nego bilo što drugo iz te dobi. Odjel za djecu i mlade u knjižnici mi je bio sveto mjesto, a prelazak na odrasli odjel je jedan od tri najvažnija događaja u mom životu s tim da ostala dva ne mogu ispaliti bez razmišljanja. Čitanje mi je pružilo više užitka i zabave nego bilo što drugo, čitanje je uvijek bilo tu, kao utjeha i utočište, i zaista ne poznajem mnogo boljih stvari i većeg uzbuđenja od onoga kada počinjem čitati novu knjigu, onu za koju znam i osjećam da je dobra, onu koja će barem malo prodrmati moj svijet.
 
Nisam se nikada pokušao skinuti, nije za time bilo potrebe. Normalno funkcioniram unatoč svojoj ovisnosti. Ne pati posao, ne pate obitelj ni prijatelji, čak ni izlasci. Jedino što mi cijelo vrijeme, ma što činio, negdje u pozadini svijesti titra pomisao kako bi bilo ljepše vratiti se knjizi nego raditi to što već radim. Nesretan sam kada nemam dovoljno vremena za čitanje, a trenutačno dosta slabo stojim na tom planu pa se onda svakako snalazim, čitam dok sušim kosu, dok čekam da uzavre voda za čaj, u tramvaju i autobusu bez obzira na to imao sjedeće mjesto ili ne.
 
Ne mislim da sam bolji od onih koji ne čitaju, a svakako se ne smatram pametnijim. Možda tek informiranijim. Ipak, nikako ne mogu razumjeti one koji ne čitaju. Nimalo ih ne osuđujem, ne prezirem ih, ne zazirem od njih, samo mi nisu jasni. Prije koji tjedan sam razgovarao s dobrim prijateljem koji ne čita. Nudio sam mu na posudbu sjajnu knjigu Brži od smrti koju preporučujem svima koji su u nekom trenutku odustali od čitanja ili se na njega nisu ni navukli, a nudim baš nju jer je suludo dinamična i upravo nevjerojatno zabavna, brža od najnabrijanijeg akcijskog filma i duhovitija od većine humorističnih serija. Ne samo da je otklonio moju ponudu, već je i prije toga, s mješavinom straha i prijezira, uperio prstom u novog Franzena na stolu i rekao – "Ne misliš mi valjda ovih hiljadu stranica uvaliti?"
 
Eh, da. Razgovarali smo malo o tome i ispalo je da ne čita jer mu se ne da, daleko mu je zanimljivije raditi mnogo drugih stvari i nijedan argument koji sam iznio nije ga niti okrznuo, neće čovjek pa neće. Nije mi zbog tog otpora ništa manje dobar prijatelj, nije mi pao u očima niti ga smatram manje vrijednim, samo mi nije jasan. 
 
Brett Anderson, frontmen sada već legendarnog britanskog benda Suede, na čitanje ne gleda kao ja. Ako je suditi prema pjesmi Obsessions, njemu se doista čini da je to što voli književnost ono što ga razdvaja od drugih, da je zbog toga bolji, mudriji i produhovljeniji. Jasno, moram se ograditi, u pitanju je samo moja interpretacija, ali da malo rasklimam ogradu, odmah ću neskromno reći da sam u interpretacijama iznimno dobar, u školi nikada manje od petice!


 
Pjesma govori o ljubavi, strasti, požudi. Govori o zaljubljenosti. Govori o tome koliko nam može biti stalo do neke osobe iako je ona potpuno različita od nas. Moglo bi je se, možda, svesti na onu pučku izreku 'Ljubav je slijepa', ali Brett Anderson očito nije sklon pučkim izrekama, a i Obssesions je lijep i točan naslov, ponekad stvarno zaljubljenost i strast postaje opsesija, preraste zdrav razum, nabuja i pretvori se u nešto što je jako teško kontrolirati.
 
Anderson opisuje osobu s kojom je opsjednut (namjerno ne preciziram spol osobe budući da je Anderson još početkom '90-ih bio poznat po izjavi da je "biseksualna osoba koja nikada nije imala homoseksualno iskustvo"), a ta je osoba umnogome različita od njega i ne samo što je različita, već je i – gluplja. I da stvar bude još gora, ne čita. Ili barem ne čita što bi trebalo.
 
It's the way you close the doors of my car
It's the stupid things you bought with my credit card
It's the way you don't read Camus or Brett Easton Ellis
Yeah the TCP you use, it stings when we kiss
 
Nisu slučajno odabrani ni Camus ni Bret Easton Ellis. Njima Anderson želi naznačiti svoj dobar ukus, morao je navesti jednog klasika i jednog modernog autora, dovoljno kul da je poznat i u izvanknjiževnim krugovima, a opet dovoljno profiliranog da ga i književni sladokusci smatraju piscem od formata. Ono što je još zajedničko ovoj dvojici autora jest da ih se obojicu nekako čita u mladim, formativnim godinama. Jasno, Camusu se vraćate i kasnije, ali otkrit će vam ga već u gimnaziji, a imate li sreće, i sami ćete već u gimnaziji otkriti Breta Eastona Ellisa. Prvo Pravila privlačnosti pa onda polako dalje.
 
Ne čudi me što se Anderson postavio ovako svisoka, njegova pretencioznost oduvijek je bila dio njegovog šarma. Osim toga, i ja sam nekada mislio da je moja ljubav prema čitanju nešto značajno i da je to što istinski proživljavam sudbine književnih likova nešto što me dijeli od ostatka svijeta. U međuvremenu sam shvatio da je riječ o pukoj ovisnosti. Ovisnosti od koje vjerojatno neće biti velike štete, ali niti neke pretjerane koristi. Onako kako neki manijakalno gledaju filmove ili serije, a drugi igraju računalne igre, ja čitam knjige. Ne vidim tu neku veliku razliku, samo moja kralježnica malo više pati. Zbog ruksaka bez kojega nikada ne napuštam kuću.
POVRATAK NA VRH STRANICE