Život imitira Kokoschku

Mi ovdje proizvodimo živote. Ne stvaramo fikciju, stvaramo stvarnost. Umnogostručavamo čovjeka, stvaramo nove načine pogleda na svijet.

Zanimljivo je, kad malo bolje promislimo, koliko je ljubav Oskara Kokoschke prema Ani Mahler, udovici Gustava Mahlera, utjecala na njegov rad.

Njegovo najpoznatije ulje na platnu Die Windsbraut posvećeno je upravo njoj, libreto Orfeja i Euridike prema kojem je Ernest Kerek radio svoju operu, ponudilo je novo čitanje mita inspirirano upravo Anom Mahler, a njegova izabranica našla se i u poemi Allos Makar. No, Kokoschka je svoju zaluđenost u jednom kratkom trenutku prenio i izvan umjetnosti. Nakon njene udaje za drugog muškarca 1918. godine, shrvani je Kokoschka naručio izgradnju lutke, u prirodnoj veličini, potpuno jednake Ani Mahler te otišao korak dalje dajući joj 'život' kroz socijalizaciju: odlazio je s njom u restorane, kazališta, zabave i ostala društvena događanja, sve dok je, nakon jedne zabave što je upriličio samo za lutku, nije jednostavno odbacio u dvorištu, s razbijenom glavom, prekinuvši tako jednu od zasigurno najzanimljivijih ljubavnih priča 20 st.

Iako nam sam naslov daje naslutiti da je pred nama fikcionalna priča o razarajućoj i uzvišenoj ljubavi, lutka Ane Mahler i Kokoschkina ljubav nisu predmeti radnje romana Kokoschkina lutka Afonsa Cruza. Oni već upoznati s njegovim dosadašnjim stvaralaštvom, iz kojega se ističu psihodelični triler Božje meso (A Carne de Deus) i borhesovka satira Enciklopedija opće povijesti (Enciclopédia da Estória Universal), znaju da Cruz svojim naslovima samo ocrtava metafore koje nevjerojatnom lakoćom razrađuje u tekstu.

Kroz prvi dio romana upoznajemo Isaaca Dresnera, židovskog dječaka koji se skriva u podrumu prodavaonice ptica Bonifaza Vogela u opkoljenom Dresdenu, neposredno prije bombardiranja saveznika, te Tsiliju Kacev, slikaricu koja od djetinjstva dobiva stigme. Spajanjem njihovih životnih priča u drugom dijelu romana i Isaacovom molbom intrigantnom spisatelju Mathiasu Popi da napiše svoj posljednji roman Kokoschkina lutka otvaraju se nova narativna polja, prvenstveno u umetnutom romanu, koji zauzima veći dio knjige, gdje nam se nudi priča o mađarskom milijunašu Zygmundu Vargi i njegovim kćerima Lujzi, Anastaziji i praunuci Adele koju Cruz odlično spaja sa svojim istoimenim romanom.

Kokoschkina lutka, u peru Afonsa Cruza, postaje savršena metafora za preplitanje stvarnosti i fikcije koje se objedinjuju u našoj realnosti kroz našu krnju percepciju ljudi i događaja oko nas. Cruz ovakav komplicirani pothvat obrađuje već u samom uvodu implicitno se pozivajući na citat poznatog engleskog filozofa Georgea Berkeleya ("Postojati znači biti opažen") koji se prikrada niz svaku sljedeću stranicu.

Cruzov način pisanja, ogoljen i neopterećen suvišnim detaljima, savršeno pristaje uz njegove fragmentirane likove koji pak dobivaju 'punoću' svog postojanja tek u interakciji s drugim likovima. Jednako kao što Kokoschkina lutka dobiva 'život' kad joj je pružena društvena dimenzija, tako je identitet Cruzove plejade likova toliko određen drugima i okolinom da su poprimili određene fizičke karakteristike (kao npr. Isaacovo šepanje pod teretom sjećanja na poginulog prijatelja) ili mentalne karakteristike u slučaju Eduwa, čineći ga pasivnim likom u vlastitoj životnoj priči.

Cruz predstavlja naš identitet kao krhki fragment koji raste iz dana u dan u odnosu na našu percepciju svijeta tj. našu subjektivnu fikciju. Shodno tome mi polako gubimo granicu između Kokoschkine lutke Alfonsa Cruza i romana u romanu Mathiasa Pope. Kao što u sekundi možete shvatiti da ne vodite život koji ste mislili da vodite ili da ne poznajete osobu koju ste mislili da poznajete, tako u jednom trenutku vi ne čitate knjigu koju mislite da čitate, što je potkrijepljeno lažnim citatima, uređenim kaosom i namjernom slučajnošću koji se unutar svog konteksta čine apsolutno prirodnima, čineći da ne postoji fikcija, već samo stvarnost gledana iz različitih perspektiva.

Cruzovo poigravanje s fikcijom pod utjecajem je Borgesa, Cortázara i Milorada Pavića (o kojem nam je Cruz pričao u intervjuu za Booksu) i malo iskusnijem čitatelju može ponuditi zanimljivo čitanje veza između umjetnosti i stvarnosti, no lakoća teksta i direktnost u bavljenju ovakvim apstraktnim temama mogu zasigurno poslužiti kao odličan uvod u tematiku i stilistiku postmoderne književnosti onim čitateljima koji se još nisu susreli s gore navedenim autorima i njihovim djelima.

Možda će vam se ova knjiga u početku činiti kaotičnom, apstraktnom i nerazumljivom, no upravo nam takav stil dopušta da sagledamo Kokoschkinu lutku na dva načina: u svjetlu života koji oponaša umjetnost i umjetnosti koja oponaša život. Naime, Cruza prvenstveno zanima utječu li drugi ljudi i događaji na naš identitet. Naizgled jednostavno, pretpostavljam da biste sada odgovorili "pa naravno da utječu", no što je s ljudima koje niste upoznali? Ili događajima koje niste proživjeli? Kokoschkinom odlukom da napravi lutku? Utječe li i to na vas? Morat ćete pročitati knjigu kako biste saznali.