Utorak
13.10.2015.

'Ljudi se boje slobode'




Extra_large_afonso_cruz
Foto: Europea u Dvorištu
A+ A-

Razgovarali smo s portugalskim piscem Afonsom Cruzom koji je 6.10. gostovao u programu Europea u Dvorištu u organizaciji Naklade Ljevak.

***

Jedna od najzanimljivijih strana romana Kokoschkina lutka jest njegova struktura. Kako je došlo do stvaranja ovakve kompozicije romana, s uvezivanjem manjih narativnih elemenata u pripovjednu cjelinu? Prethodi li cjelokupno strukturno oblikovanje samom procesu pisanja ili je riječ o nizu naknadnih intervencija?


Uvijek sve smislim prije nego što počnem pisati, a prije svega upravo strukturu teksta. U strukturi koja bi nosila ovaj tip radnje morao sam imati nešto što će je moći nositi, što će podnijeti taj teret. Takvo razbijanje na malene pripovjedne elemente bilo je potrebno i zbog lakšeg praćenja radnje. Uvijek prvo razmišljam o tekstu, nakon samog rađanja ideje potrebno mi je razviti je u nešto više, a to naravno uključuje i oblikovanje sižea. Tako izbjegavam i sjedanje za stolom i buljenje u prazan papir; to mi se nikada ne događa. Zato ne poznajem strah od bjeline papira.

No, u Kokoschkinoj lutki postoje crne stranice, kao kod Laurencea Sternea, iako u potpuno drukčijem kontekstu. Također se u knjizi nalaze i manje pripovjedne cjeline nadopunjene crtežima. Je li riječ o postupku u službi fragmentiranja naracije?

Na određen način, da. Doduše, ne bih rekao da je to bilo nužno činiti. Ponekad je u pitanju samo osjećaj ili intuicija, kao način na koji volite pisati, bez previše racionalizacije. Većina mojih knjiga zaista ima fragmentiranu naraciju do određene razine, no u romanu Kokoschkina lutka to je svakako najuočljivije i najkonzekventnije provedeno. Volim pisati na taj način.

Recimo, radim na projektu Enciklopedija univerzalne povijesti. U pitanju je zapravo lažna enciklopedija. Ona po samoj svojoj prirodi mora biti fragmentarna, s obzirom da se sastoji od bezbroj malenih unosa, kratkih iskaza koji zajedno tvore veliko djelo. Dakle, neke knjige naprosto zahtijevaju da ih se napiše na određeni način. Kokoschkina lutka je također bila jedna od njih, i zato mi se čitav postupak, koji uključuje i fragmentaciju i slamanje naracije, naprosto činio posve prirodan i neusiljen. Baš kao i grafičke komponente. 

Roman započinje scenom likvidacije dječaka kojeg je SS-ovac ubio pred očima njegovog najboljeg prijatelja, malog Isaaca Dresnera. On preživljava čistom slučajnošću, zbog toga što se zakočio pištolj. Slučajnost, igra sudbine i kaos su vrlo važna pitanja u romanu.  Zrcali li se to i na samoj strukturi teksta, njegovoj otvorenosti i komponenti čudnovate igre?

Slažem se s ocjenom da je taj ludički element jako važan u ovom romanu. I činjenica je da se to zrcali na svim razinama, bilo da je riječ o samoj priči ili postavljanju priče u nekakav okvir, odnosno u okvire poglavlja. Oduvijek su me fascinirala pitanja koja možemo nazvati osnovnima: što je stvarnost, što je istina, što je fikcija? Fikcija stvara ili, bolje rečeno, oblikuje naše poimanje stvarnosti, onoga što je istina. Ono u što ljudi vjeruju nije stvoreno uz pomoć istine koliko pomoću fikcije.

Dokaze možemo naći bilo gdje, na primjer u nogometu: ono što komentator iz jedne zemlje vidi kao sjajnu, fer i poštenu akciju, komentator iz suparničke zemlje vidjet će kao prevaru, podvalu, faul ili ofsajd. S tim da, za razliku od naše svakodnevice, naših misli i utisaka, gledatelji nogometa imaju mogućnost beskonačnog ponavljanja istoga, s bezbroj kamera iz bezbroj perspektiva, s mogućnošću da se sve vidi usporeno. I svejedno će vidjeti iste stvari potpuno drugačije. Način na koji razmišljamo transformira stvarnost u nešto jedinstveno, a samim tim i u bezbroj stvarnosti.

U tom je kontekstu zanimljivo postojanje knjige unutar knjige, poput kakve romaneskne babuške. Je li u ovom romanu presudan taj tip oblikovanja stvarnosti, gdje je naša glina zapravo sjećanje?  

Tako je, ova knjiga govori o tome kako su sjećanja zapravo fikcija. Memorija je također u službi stvaranja fikcije. I pojedinačna sjećanja isto možemo vraćati i bezbroj puta prizivati, ali će uvijek biti malo drukčija, i uvijek će biti jednim svojim dijelom fikcija, koju kreira naša osobna i kolektivna prošlost, naša imaginacija, način na koji razmišljamo, i još mnogo toga. Zato i postoji Kokoschkina lutka unutar Kokoschkine lutke, no za tu knjigu ne znate je li stvarna, postoji li ona uopće ili je tek proizvod mašte. To mi se čini važnim, kao i samo promišljanje stvarnosti. Ako nema nekoga tko će vidjeti stvarnost, je li to zaista stvarno? Postoji li onda išta?

Lik Bonifaza Vogela, koji se razlikuje od drugih upravo po načinu percipiranja svijeta, čini se kao dobar odraz tog modela shvaćanja stvarnosti. Vogel predstavlja drugi tip života, odnosno filozofije, a reakcija svijeta na to je prezir i izrugivanje.

Da, važno je samo ono što mi vidimo. Fikcija nije laž, govorimo samo o drugoj percepciji stvarnosti, no to je često uzrok straha kod drugih, što proizlazi iz nerazumijevanja. Naravno, onda se postavlja pitanje: kako se možemo približiti istini? Možete promatrati stvari iz mnogo različitih uglova i pokušati shvatiti stvari iz više kutova gledišta. Recimo, kao u kubističkom slikarstvu, promatranjem predmeta iz više različitih perspektiva i simultanim reprezentiranjem predmeta iz više smjerova.

No reprezentacija je uvijek krnja, stvari uvijek moraju biti fragmentirane. Mali dijelovi su predstavnici nekakve cjeline. Zamislite, na primjer, da ljudi na Facebooku umjesto svojih faca stavljaju fotografije svojih pupaka ili stopala. I oni se svi međusobno razlikuju, baš kao i fizionomije naših lica. Mi smo mnogo više od naših lica, no ona su naš reprezentant u nekom mediju.



Još jedan element koji moramo spomenuti je vrijeme. Vogel ne shvaća ili ne mari za kauzalnost (zbog čega ga smatraju budalom), on percipira i prostor i vrijeme na drugi način. Kod njega nema linearnosti vremena, nego je sve simultanost. Koliko vam je taj temporalni aspekt bilo važan u Kokoschkinoj lutki?

Vrijeme je vrlo važno, i tome sam se pokušao posvetiti u ovom romanu. Uostalom, i Enciklopedija univerzalne prošlosti ukazuje upravo na problem vremena i doživljaja vremena. Tu je prošlost, koja je sva prošlost, i koju možemo razmrviti na malene cjeline i staviti u knjigu po nekom ključu. Mi smo istovremeno i mladi i stari, te i ovdje vrijedi ono o čemu smo maločas govorili. Doduše, vrijeme ne možemo opipati niti obuhvatiti, ono nije kruta tvar. Ali to je limitiranost našeg shvaćanja stvari. Mi gledamo stvari uvijek u istim dimenzijama, a prostor i vrijeme određujemo pomoću toga. I to je nužno, jer jedino tako možemo shvatiti te pojmove. Lik Vogela mi je bio zanimljiv upravo u tom smislu, kao predstavnik druge vrste shvaćanja stvarnosti.

U takvim situacijama postoji mogućnost da likovi postanu tek predstavnici određenog pogleda na svijet i da se pretvore u nekakve cerebralne postere. Kako izbjeći takvu sudbinu likova? Je li uopće nužno to izbjegavati?

Dakako, to o mnogočemu ovisi, no osobno volim da mi likovi na neki način predstavljaju filozofske probleme, i samim time se može dogoditi djelomična tipizacija. Likovi mogu biti metafore za neke stvari, oni mogu biti nositelji svega onoga što autor želi. Vogel je dobar primjer za takav lik. On je metafora za određenu filozofiju, za pogled na vrijeme i prostor. On je i metafora za Nijemce, odnosno za ono što se dogodilo u periodu nacizma. On nije čovjek akcije, nego reakcije. Predstavnik je svega što se dogodilo tada, a može se dogoditi (i događa se) sada; pasivnost koja podrazumijeva pristanak da ga nosi struja povijesti, da bez previše pitanja bude dio jednog velikog vala.

Važno je i pitanje slobode i svjesno odricanje od nje. Vogel komunicira s Isaacom koji se skriva od nacista ispod poda, Isaac mu naređuje i govori stvari poput glasa u glavi, a sve se to odvija u prodavaonici ptica. Dućan je zapravo njegova krletka, baš kao što je i Kokoschkina lutka zapravo neka vrsta kaveza…

Da, to sve proizlazi upravo iz straha od slobode. Vogel gubi svoju svijest, odnosno savjest zbog pristanka da pluta po historiji. Zato mu je potreban taj glas iz dubine, glas koji će biti njegova savjest. Ljudi se boje slobode, pristaju živjeti u kavezu, u krletci. Oni u tom smislu nisu mnogo više od lutke, marionete od krvi i mesa. Kad se ljudi pretvore u masu, svjesno se odriču vlastite osobnosti u korist kolektiva, koji je uvijek nužno bezdušan i beskrupulozan. U takvim okolnostima, a to se ciklički događa na ovom svijetu, svi se pretvaramo u Kokoschkine lutke.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.