Srijeda
23.01.2019.

Male velike priče

naslov knjige Ne mogu i neću autor Lydia Davis
izdavač OceanMore godina izdanja 2018 prevoditelj Maja Šoljan (eng)



Extra_large_old-letters-436503_960_720
A+ A-

Od uobičajenih neformalnih razgovora, koji bi nerijetko znali prerasti i u koškanje, pa sve do ozbiljnih i opsežnih istraživanja našeg stručnog tima, kratkom prozom bavili smo se u Booksi još od najranijih dana. Što je to uopće kratka priča, zašto je neki drže najvažnijom ili čak jedinom pravom i spomena vrijednom književnom formom, a drugi gotovo s podsmijehom gledaju na to pisuckanje kratkog daha, u kojem trenutku kratka priča prestaje biti kratka priča i prerasta u novelu ili čak roman – samo su neka od pitanja kojima smo se bavili i još uvijek se bavimo ne uspijevajući pronaći stopostotno točne odgovore.

Na primjer, poslije višemjesečnog istraživanja i proučavanja, naš elitni tim literarnih sveznadara na čelu s dr. Slonekom, izračunao je koliko kratka priča uopće smije biti duga. Točan odgovor je – 69 stranica! To je krajnja granica, a sve preko toga više nije kratka priča, već noveliška, novelica, novela, romančić ili čak roman. Rezultati našeg istraživanja nisu naišli na veliko razumijevanje u svijetu. Usprkos tome što smo priložili sve potrebne izračune, rezultati istraživanja proglašeni su kontroverznim, ali ne i u potpunosti nevrijedni!

Čovjek bi se iznenadio, ali još teže pitanje je koliko kratka priča smije biti kratka, a da pri tom zadrži sva svojstva kratke priče. Ovo pitanje unijelo je razdor unutar našeg stručnog tima. Sam dr. Slonek izračunao je da bi donja granica bila 105 znakova (s proredima) ili otprilike 16 riječi. Dio njegovih kolega poslužio se takozvanom Sopranos metodom i došao do zaključka da kratka priča može biti onoliko kratka koliko pripadnici italoameričke zajednice iz istoimene serije mogu skraćivati osobna imena.

Uzmimo primjer skraćivanja imena Anthony:
Anthony, Tony, Ton, T.

Po ovoj teoriji kratku priču moguće je skratiti na jedan (1) znak (bez naslova, jasno). Dr. Slonek s gnušanjem je odbacio Sopranos metodu ustvrdivši da na ovaj način, ekstremnom kompresijom, stvari dovodimo do apsurda. Ali, pa apsurd je nešto što itekako stanuje u književnosti. Da, ali ne takva vrsta apsurda. Ama, čekajte, ako ograničavate apsurd – to onda više nije apsurd. Uglavnom – izbila je velika svađa poslije koje je odlučeno da do daljnjega dižemo ruke od pokušaja da odgovorimo na pitanje: koliko kratka priča smije biti kratka?

Prošla su mnoga ljeta i zime, a ovo pitanje skupljalo je prašinu na polici s drugim brojnim neriješenim književnim pitanjima. Napokon, prije koji tjedan, poslali su nam Ne mogu i neću – zbirku priča Lydije Davis. Nenaviknuti na ovakvu vrstu kratke proze, naročito kada govorimo o tradiciji američke kratke priče, Dejvisičina knjiga raspirila je stare svađe i rasprave.

Naime, Ne mogu i neću zbirka je od 122 priče koje se prostiru na 270 stranica! Brzim izračunima pokazalo se da svaka priča u prosjeku zauzima 2,21 str., što i ne bi bilo toliko uznemirujuće da nismo otvorili knjigu i uvidjeli da tušta i tma priča u knjizi ne seže dalje od 5-6 redaka!

Dr. Slonek zajapurio se u licu i odbio čitati takvo što. No mi smo pročitali i napisali mu kratak izvještaj:

Knjiga Lydije Davis promišljeno je strukturirana zbirka priča koju ugrubo možemo podijeliti na: priče iz Flauberta, snove, pisma i flash fiction.

Priče iz Flauberta oblikovane su iz materijala nađenih u pismima što ih je Gustav Flaubert pisao u razdoblju dok je radio na Gospođi Bovary, uglavnom svojoj prijateljici i ljubavnici Louise Colet. Davis je ovdje tek neznatno mijenjala Flaubertov jezik i sadržaj, preoblikujući dovoljno da dobije uravnoteženu priču. Katkad bi materijale iz dvaju pisama spojila u jednu priču.

Snovi, njezini ili snovi njezinih prijatelja, zbirka su kratkih, začudnih, amorfnih prizora koji su češće zabavni nego uznemirujući. Snovi ili ono što ostane od njih, po svojoj su prirodi nedovršene, nadrealne priče koje okružuje silna tama i takve su i ove priče.

Pisma su nešto duže, ali meni osobno i najdraže priče u cijeloj knjizi. Ima ih šest: Pismo proizvođaču smrznutog graška, Pismo marketinškom menadžeru, Pismo proizvođaču mentol bombona, Pismo Zakladi, Pismo direktoru hotela i Pismo predsjedniku Američkog biografskog zavoda – i svako od njih obiluje humorom koji najčešće dolazi iz gomilanja najsitnijih detalja, pedantnog raščlanjivanja problema na proste faktore ili iz obične narastajuće tjeskobe kao u Pismu Zakladi.

Upravo Pismo Zakladi, uz priče Krave i Tuljani predstavljaju, barem meni, vrhunce cijele knjige. Želeći se zahvaliti izvjesnom Franku i Zakladi na dodijeljenoj stipendiji, Pismo Zakladi izrasta u na trenutke urnebesnu ispovijest o traumama predavanja studentima i mnogim drugim svakodnevnim problemima i pojavama s kojima se autorica nosi. Zamišljajući tog nekog Franka iz neke Zaklade, teško je oteti se dojmu da bi njegov zaključak na koncu glasio: samo zbog ovog pisma možemo reći kako je stipendija završila u pravim rukama.

Posljednji dio ili ono što zovemo flash fiction, priče su od 2-3 do najviše 15-ak redaka. Često su to priče-prizori satkani iz ničega, iz najsitnijih atoma ljudskog života, no uz te efektne about nothing priče, pronalazimo i male dragulje kao što je primjerice Pseća dlaka – začudna i tužna priča o gubitku. Ovdje Davis u sedam redaka uspijeva reći apsolutno sve što je bitno, uspijeva ispričati emotivnu i tešku priču čiji udarac ćemo osjetiti snažnije nego da se ista priča rušila na nas kojih dvadeset ili trideset stranica – što je prostor koji bi si uzela većina autora.

Zaključno, netrpeljivost uvaženog dr. Sloneka prema nevjerojatnoj kratkoći kratkih priča Lydije Davis, držimo potpuno neutemeljenom. Kratka priča onoliko je kratka ili duga koliko to pojedina priča zahtijeva. Nasilno komprimiranje radi komprimiranja ili guranje priče unedogled, pa čak i preko krajnjih 69 stranica, koje je samo sebi svrha, nije ono čemu ćemo s poštovanjem skinuti šešir. Ono što pozdravljamo i čemu se divimo, pa tako i u ovoj knjizi, jest snaga koju priča nosi u sebi.

U zbirci Ne mogu i neću teško ćete pronaći priču koja će vas ostaviti ravnodušnima.

***

F.B., 23. Siječnja 2019., Zagreb 

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.