Petak
09.11.2018.

Ne mogu i neću




A+ A-

U najboljoj tradiciji velikih majstorica američke kratke priče (Munro, Berlin) niz nastavlja Lydia Davis – magičnim komprimiranjem svakodnevice, neprimijećenih detalja, usputnih razgovora, spletom svojih i tuđih snova, iščitavanjem Flaubertovih pisama (tijekom prevođenja Gospođe Bovary), stvara začudne price neuobičajenih formi. Neke su poput aforizama, poput poezije u prozi, parabola, briljantno duhovite 'priče-žalbe' (Pismo proizvođaču smrznutog graška, Pismo direktoru hotela, Pismo predsjedniku Američkoga biografskog zavoda), i bolno potresne (Tuljani, Pseća dlaka, Pas i dr.). Mnogi bi pisci na temu ispisali čitav roman, ali njoj je dovoljno nekoliko rečenica, nekoliko stranica, jer priču možemo smjestiti bilo gdje, a najobičniji trenutci koje jedva zamjećujemo mogu nas udariti svojom nesmiljenom okrutnošću.

Lydia Davis (1947.) američka je spisateljica kratkih priča, romana, eseja i zapažena prevoditeljica s francuskoga i drugih jezika. Do danas je objavila šest zbirki priča i roman The End of Story. Prevela je mnoge francuske klasike, poput Prousta, Flauberta, Blanchota, Foucaulta. Jedna je od tek troje živućih autora koji su se pojavili u prestižnim izdanjima The Best American Short Stories i The Best American Poetry. Godine 2003. primila je iznimno cijenjenu stipendiju MacArthur, 2005. izabrana je za člana Američke akademije znanosti i umjetnosti, a 2013. dobitnica je Međunarodne nagrade Man Booker, i to za prozu koju obilježavaju "kratkoća i preciznost poezije". Trenutno predaje kreativno pisanje na Sveučilištu u Albanyju, New York.

S engleskoga prevela Maja Šoljan.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića.