Ponedjeljak
02.10.2017.

Granični slučaj




Extra_large_rh_granica
Foto: Julian Nitzsche / Flickr
A+ A-
U kritici Pratišine, druge zbirke poezije mladog pjesnika Alena Brleka, naša kritičarka Kristina Špiranec piše: "Dok je prva Brlekova knjiga u paratekstu posvećena zidarima slobode te je u svakome smislu potraživala slobodu (bivanja) u jeziku, Brlek u drugoj knjizi pravi lagani zaokret, okrećući se više obuhvaćanju kozmosa..." (kritiku čitajte sutra na portalu).
 
Nije sve u jeziku, slobodu treba izboriti i van njega. I samo izdanje Pratišine implicitno svjedoči tome – Brlekovu knjigu nije objavio hrvatski, nego beogradski izdavač Kontrast Izdavaštvo. Naime, Ministarstvo kulture RH nije financijski podržalo izdanje Brlekove knjige pa je nijedan domaći izdavač nije želio objaviti. Nije riječ o nekom naročitom 'škandalu', jer mnoge su vrijedne knjige ostale bez potpore, ali to je još jedan simptom sadašnjeg stanja: navodno 'dugo sanjane' nacionalne granice ljudima prestaju biti važne, ali ne zbog kozmopolitizma ili jugonostalgije, nego iz čiste nužde. Ljudi ne mogu raditi u ovoj državi pa odlaze tamo gdje mogu. Tu svaka priča o nacionalizmu staje – dom je tamo gdje možeš platiti račune.
 
Prošli tjedan pisao sam o tome kako smo u Hrvatskoj zapeli u beskonačnoj petlji u kojoj se vrti isti, loši film. Par dana kasnije objavljen je izvještaj stečajne upraviteljice o slučaju Algoritma. Očekivano, nekadašnji izdavački i knjižarski gigant ne samo što ne može pokriti dugove, nego ne može čak ni platiti trošak stečajnog postupka. Stoga će se istovremeno otvoriti i zatvoriti stečajni postupak, Algoritam će nestati, kao i deseci milijuna kuna ukupnog duga. 
 
Naravno, kako živimo u petlji, nije mi teško napisati ovaj komentar – mogu samo reciklirati Svilarov tekst iz 2015. o 'algoritmu propasti' ili svoj tekst iz svibnja ove godine o propasti Algoritma. Tada sam napisao: "Trenutno nije pitanje trebaju li država i lokalne samouprave trošiti novac na sustav knjižara jer će ga sigurno trošiti - samo je pitanje hoće li ga uložiti u spašavanje sadašnjeg stanja ili u izgradnju novog sustava." Sad se ipak jasnije nazire odgovor – uložit će ga u spašavanje sadašnjeg stanja. 
 
Premda je Algoritmov model velikih knjižara očito bio problematičan, iste knjižare su po istom principu naprosto preuzeli drugi 'veliki igrači' koji bi, po ne znam kojoj logici, trebali biti uspješniji i pošteniji od Algoritma. Mišo Nejasmić iz Zajednice nakladnika i knjižara istaknuo je da su "većinu Algoritmovih knjižara, od njih 31 u trenutku blokade, opet stavili u funkciju, pod novim vlasnicima, te sačuvali oko 140 radnih mjesta". Uz poštovanje zaposlenim ljudima i uloženoj brizi za njihovu egzistenciju, ideja 'čuvanja radnih mjesta' čini mi se simptomatičnom za danas dominantnu, promašenu politiku koja prihvaća da trenutni sustav ne funkcionira, ali ipak ulaže značajnu energiju u njegovo očuvanje kako se ne bi dogodilo 'veće zlo'. 
 
Ideja 'čuvanja radnih mjesta' počiva na iluziji da je radno mjesto statična stvar, da je to fiksni prostor koji čovjek može zauzeti i čuvati, ali ono je zapravo tek ishod dinamičnog radnog polja. Ako postoje potreba za radom, prihodi da se rad pokrije i dobra pravna zaštita radnih prava, onda će postojati i radna mjesta. Ako ti faktori nedostaju, onda radnih mjesta neće biti ili će, pak, uvjeti rada biti nedovoljni za egzistenciju. Javno 'spašavanje radnih mjesta' zanemaruje pitanje radnih uvjeta, ali što je još važnije, bavi se isključivo ishodom sustava bez da preispituje ili korigira sam sustav, e kako bi on sam generirao radna mjesta. Naravno, riječ je o kratkoročnoj mjeri, ali – kad se u književnoj politici zadnji put provela mjera koja nije bila kratkoročna sanacija štete od prethodnih kratkoročnih mjera?
 
Za pozitivnim primjerom sustavne potpore umjetnosti ne treba ići daleko, čak ne treba ni preći granicu. HAVC, Hrvatski audiovizualni centar osnovan 2008., općenito je uspješna institucija koja je kroz sustavnu podršku omogućila redovnu i kvalitetnu produkciju novih filmova, pa čak i generirala nove prihode kroz otvaranje prostora stranim produkcijama. Naravno, riječ je o drugačijoj djelatnosti i modelu koji se ne može naprosto kopirati, ali ako je u Hrvatskoj bilo moguće pametno regulirati umjetnost koju je tako skupo i komplicirano proizvesti i distribuirati – zašto to ne bi bilo moguće s književnosti?
 
HAVC je šire uvažen kao primjer dobre prakse pa se vjerojatno i zato mnogo nade polagalo u ministricu kulture Ninu Obuljen Koržinek koja je prethodno bila članica HAVC-ovog upravnog odbora. No, zasada njeno Ministarstvo kulture na Algoritmovu propast reagira samo mjerama za kratki fiks: uvođenjem dodatnih natječaja za poduzetništvo u kulturi, potporu izdavaštvu i otkup knjiga u knjižnicama. Da, riječ je o hitnoj, potrebnoj i minimalnoj zaštiti od štete nastale propašću Algoritma. Ali što nakon toga? Hoće li se povećani broj natječaja održati idućih godina kako bi nastavio kompenzirati neriješenu nedostatnost književnog 'tržišta'? Hoće li djelatnost izdavača postati još ovisnija o Ministarstvu, a poduzetnički 'rizik na slobodnom tržištu' osiguran javnim mjerama? I tako do daljnjega?
 
Ako se na ovom problemu i dalje sustavno ne radi, u kome točno onda leži problem? U ministrici? Njenim prethodnicima? Ministarstvu kulture kao instituciji? Književnim djelatnicima? Ili nitko ne snosi odgovornost, a kratkoročna politika nije 'ničija odluka' nego stvar inercije? Inercije koja vlada ovim poljem predugo. Ako izuzmemo Hasanbegovićevo šibicarsko preusmjeravanje javne potpore svojim istomišljenicima, književna politika Ministarstva kulture se godinama u suštini nije mijenjala. Samo se postepeno smanjuju iznos potpora, produkcija, a s njima i prodaja, čitanost... I tako do daljnjega. 
 
Književnost je u današnje doba jedna od najdemokratskijih umjetnosti jer je svima dostupna: jeftino ju je pisati, distribuirati, nabaviti i čuvati. Za pisanje nije potrebna skupa tehnika. Za čitanje nisu potrebni najnoviji modeli e-čitača. Mogućnosti pisanja i interpretiranja teksta ograničene su samo beskrajnim granicama jezika. Ali da bi imao slobodu uopće biti u prilici pisati i čitati, potrebno je izaći van jezika i zatražiti od svoje zajednice minimum uvjeta da se baviš tom jeftinom djelatnošću. Ako država nije sposobna ispuniti čak ni to, taj sirotinjski minimum, onda ljudi samo imaju još jedan razlog da je prestanu smatrati svojim domom.
POVRATAK NA VRH STRANICE