Beskrajna noć kazališta

Hrvatska enciklopedija navodi: "Kao prvi teoretičar tragedije Aristotel je držao da katarza treba izazvati strah i sažaljenje te tako 'pročistiti' osjećaje gledatelja (O pjesničkom umijeću, VI). Uvriježilo se mišljenje da je Aristotelova definicija tragedije odgovor Platonovu viđenju pjesništva, koje navodno pobuđuje strasti umjesto da ih stišava. Aristotelovo shvaćanje katarze zapravo je tumačenje uvjerenja grčkih tragičara da se mudrost stječe učenjem kroz 'patnju'."

U hrvatskom javnom životu imamo sve te sastojke u izobilju, posvuda i stalno: strah, sažaljenje, strasti i patnju. Samo nemamo mudrost, jer da bi ovi 'negativni' osjećaji prešli u mudrost, potrebna je sposobnost empatije. Stoga kazalište o kakvom Aristotel govori, ali i druge grane umjetnosti, kao jedan od svojih ciljeva vide upravo razvoj empatije prilikom govora o osjetljivim društvenim temama. 

U Hrvatskoj je rat još uvijek i još dugo će biti takva tema. No, njime se u javnosti najvidljivije bave agresivne desne organizacije i braniteljske udruge u čijem djelovanju nema nikakve emocionalne poveznice ni empatije. 'Šatoraši', 'obiteljaši' i 'ljubitelji kazališta' svojim istupima ne pokušavaju dobiti suosjećanje građana ni uspostaviti dijalog s neistomišljenicima, nego isključivo nametnuti vlastitu volju, zastrašiti i ušutkati drugu stranu. Zato njihovo adresiranje ratne tematike nikad ne dovodi do pročišćenja, nego samo do mučnog i konstantnog izbacivanja gorčine. Na kraju ne stižemo do zaokružene priče i katarze, nego zapinjemo u beskonačnu petlju u kojoj smo primorani uvijek ispočetka gledati jedan te isti, loši film. 

I što je danas na ekranu? Nije Hrvatska uživo, ali jesu najava Željke Markić i Ante Đapića o referendumu za ukidanje manjinskih zastupnika, nebuloze Željka Glasnovića u saboru da "nažalost ne živimo u državi" u kojoj bi mogao strijeljati ljude, halucinatorni protest Vice Batarele zbog 'seksualno opscenih' plakata Hrvatskog narodnog kazališta, već 'stare' vijesti o skidanju Titove ploče i, posljednje na repertoaru, prosvjed Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata 91. zbog održavanja Noći kazališta na Dan sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje.

Istovremeno, u drugom planu iz 'uljuđenih' hodnika Banskih dvora stižu vijesti o novim porezima, poskupljenju struje, a valja imati na umu da slijedi sezona grijanja i skupljih režija. Ne prvi put, ekstremna desnica uigrano istupa i diže graju dok desna vlada tiho priopćuje da će ionako bijedni prihodi hrvatskih građana biti dodatno opterećeni. I ne prvi put, agresivna desnica dobiva prostor i priliku za obračun s ljutim neprijateljima s društvene margine (kultura, mediji, srpska manjina), a uljuđena desnica povod da se predstavi kao utočište od ekstremista. Porezi su viši, ali manje je zlo. Loša predstava ponovo u našem gradu.

Nešto je u ovoj repriznoj izvedbi ipak drugačije. S jedne strane, čini se da je reakcija populacije na ekstremnu desnicu ovaj put mlaka i/ili negativna. Čak i Milan Ivkošić, notorni desni kolumnist Večernjeg lista, tzv. novoj desnici uputio je iznenađujuće oštru kritiku jer se bavi beznačajnim stvarima: "Gospodarstvo i profiteri iz Europske unije, kolonijalni položaj Hrvatske izložene nezapamćenom otimanju njezinih bogatstava, uvozni lobi, nestajanje stanovništva iseljavanjem i slabim natalitetom, sluganstvo vlasti prema Europskoj uniji – za njih ne postoje." Ovdje se radi ili o konfliktu unutar desnice, ili čak ni desničari više ne vjeruju u priče o lustraciji i srpskoj prijetnji. 

S druge strane, prosvjed spomenute braniteljske udruge urodio je plodom. Noć kazališta, međunarodna manifestacija koju izvodi 86 institucija na 46 mjesta u Hrvatskoj, a koja se sastoji od 145 predstava i 50 popratnih programa, kompletno je pomaknuta s 18. na 25. studeni. Dakle, ogroman organizacijski manevar i reorganizacija masovne međunarodne manifestacije dogodit će se zbog prigovora jedne braniteljske udruge kojoj smetaju kazališne komedije i srpski autori. Pritom, dakako, kina će tog dana normalno raditi, sportska događanja će se održavati, a nasmiješeni ljudi na ulici neće se (valjda) kazneno goniti. Dakle, nije zaštićen 'pijetet' žrtava, samo se kazališnim djelatnicima i javnosti pokazalo tko je u ovoj državi gazda. Doista, indikativno je da takav oštar i besmislen zahtjev jedne od braniteljskih udruga, kakav bi donedavno bio marginalan, sada određuje reakciju vlasti i kulturnu politiku. 

I tu se polako nazire prijelaz. Ako je za referendum o braku bila potrebna golema mobilizacija biračkog tijela, danas tzv. nova desnica više ne traži aktivnost ni pristanak građana. Ona svoj legitimitet pokušava graditi kroz polagano prisvajanje političkog aparata i gušenje svakog potencijalnog prostora otpora: 'frljićevskog' kazališta, nepodobnih manjinskih i neprofitnih medija, obrazovnih reformatora i sirotinjske kulture. Sve po starom receptu – ako ne možeš pridobiti građane, ukini im alternativu. 

Volio bih zaokružiti ovu priču, doći do bilo kakvog zaključka, bilo optimističnog o nepobjedivom otporu ili pesimističnog o orbanizaciji Hrvatske. Ali nema kraja, nema katarze ni crvenog zastora. Toliko smo puta ovo vidjeli u raznim oblicima, toliko se o ovome već piše, toliko se dugo vrtimo u petlji između kolektivne ratne traume i kriminalnog političko-ekonomskog aparata, toliko su se već izvrtili patetični politički performansi koji prikrivaju potpunu prazninu. Stvarno, i meni je ovog kazališta već puna kapa.