Ponedjeljak
21.08.2017.

Bez ljubavi nema prihoda




Extra_large_acqua_alta
Knjižara Acqua Alta u Veneciji (Foto: Sebastian Rieger / Flickr)
A+ A-
Ušao sam u antikvarijat s tri metra visokim policama punih knjiga, novih i starih, domaćih i stranih, malih i velikih. "Ovo je predivan prostor", rekao sam prodavačici. Pogledala me s podrugljivim smiješkom i samo slegnula ramenima. 
 
Tjedan dana kasnije saznao sam da je Znanje u Zagrebu otvorilo novu multimedijsku knjižaru na mjestu bivše Algoritmove poslovnice u zgradi Hotela Dubrovnik. Odmah sam veselo krenuo vidjeti što je novo, a kad tamo – déjà vu. Ne samo što je ponuda bila potpuno ista kao u Algoritmu, nego i raspored ponude, izgled prostora i cijena proizvoda. Jedina razlika bila je ploča s imenom knjižare. 
 
Drugim riječima, realnost mi je poslala jasnu poruku – kad ulaziš u prodavaonicu, prestani biti naivac. Ljubav posjetitelja ili prodavača prema književnosti ovdje ne igra ulogu jer knjižare ne žive od toga. One postoje i rade zbog prihoda, temeljenog na jednostavnom odnosu: knjižara kupcu daje knjige, a kupac daje novac. 
 
No, što danas imamo ako svedemo prodaju knjiga samo na izračun prihoda? Osobno, dok sam išao u školu i na fakultet, nisam imao para da redovito kupujem knjige u knjižarama. Nabavljao sam ih u knjižnicama, od prijatelja i roditelja ili u jeftinijim antikvarijatima. Taj proces razmjene omogućio mi je i razgovor o književnosti, upoznavanje novih knjiga i ljudi. Tako sam zavolio književnost mimo knjižara. I zbog toga što mi knjižare nikad nisu bile važne, nisu to postale ni jednom kad sam mogao priuštiti kupnju knjiga.
 
Kao učenik i student bez para, ni ja knjižarama nisam bio važan. I to je normalno, jer one žive od prihoda kojima pokrivaju troškove i ostvaruju profit, a prihod donose ljudi koji kupuju. No, problem je što na tržištu ove male, siromašne i specifične države nema dovoljno kupaca da bi knjižare mogle živjeti samo od prodaje. Matematika je u ovom slučaju prilično jasna. Dok ljubitelji knjiga mogu bez knjižara, one ne mogu bez njih. 
 
Zato mislim da budućnost knjižara ovisi upravo o tome mogu li postati više od običnih dućana. S jedne strane, to se tiče odnosa javnih tijela prema knjižarama. Knjižare direktno utječu na proizvodnju i distribuciju knjiga, što ih čini bitnim figurama u kulturi, ali uglavnom imaju status i tretman kao bilo koja druga prodavaonica. Ako javna tijela uvaže njihove društvene funkcije, moći će ih ne samo zaštititi od malog tržišta, nego i učiniti odgovornima da te funkcije obavljaju.
 
S druge strane, pitanje je i mogu li same knjižare ostvariti vezu s ljudima koja se ne svodi samo na kupoprodajni odnos. Ako u svom prostoru stvore neku zajednicu, ako se uspiju povezati s ljubiteljima književnosti koji nisu nužno kupci knjiga, ali to mogu postati ili mogu svojim prisustvom privući druge potencijalne kupce, onda mogu očekivati i veći priljev prihoda. Ako im se javni program svede samo na akcijske popuste na još uvijek preskupe knjige, teško će dobiti veću publiku.
 
Ostaje nam onda pratiti kako će se Ministarstvo kulture i lokalne samouprave odnositi prema knjižarama, kao i vidjeti hoće li firme koje preuzimaju bivše Algoritmove knjižare pokušati promijeniti princip njihovog rada. Knjižara Znanja najavila je uz "bogat asortiman" i "program književnih događanja", a naivno se nadam da će doista imati redovan i vrijedan program. Bez toga, ostaje nam tek friško pofarbana knjižara koja radi na istom mjestu, s istom ponudom, istim cijenama i istom publikom kao stara Algoritmova knjižara. A ne trebaš biti Einstein da bi zaključio da je ludost raditi istu stvar iznova i očekivati drugačiji ishod.
POVRATAK NA VRH STRANICE