Petak
16.03.2018.

Napad na literarnu stanicu br. 14: Proljeće




Extra_large_prolje_e
foto: diane cordell / Flickr
A+ A-

Literarna skupina Dubliners, skupina pisaca prerušenih u Jamese Joyceove, zatražila je od Nadstojnika Luciana neka im preda Ivana T. s kojim se očigledno poželješe razračunati zbog njegovih ružnih riječi. Nadstojnik nije mogao udovoljiti ovim nerazumnim zahtjevima – Ivan T. otišao je prije par tjedana živjeti u susjednu Mađarsku – ali sve da je i bio u Booksi, nadstojnik ga ne bi predao zakrabuljenim osvetnicima.

Takav je čovjek. Nepopustljiv, tvrdoglav i kad to situacija traži – ratoboran. Glavnog Joycea poslao je k jarcu i zakračunao vrata.

"I što sad?" zavapila je Dunja Draguljče.

"Ok, nazvat ću tvrtku Zaštitarević, oni imaju ljude obučene za djelovanje u kriznim književnim situacijama", predložila je Ana i dohvatila svoj iPhone.

Mobitel, međutim, bijaše mrtav, baš kao i svi drugi mobilni i fiksni telefoni u KK Booksa. Domalo nestade Interneta i struje, te literarna ubožnica ostade u kmici.

"Odsjekli su nas od svijeta", procvili Damjan.

Nadstojnik srdito udari šakom o stol: "Sad smo prepušteni sami sebi! Ili ćemo krenuti u proboj ili čekati da nas netko izbavi."

"Nije pametno ići u proboj, oni imaju na tisuće ledenih gruda, a mi smo goloruki", dometnu dr. Slonek, "s druge strane, od predugog čekanja u zatvorenom prostoru – popustit će nam živci."

"Možemo kroz prozor officea iskočiti u vrt!" predloži Mateja.

Nadstojnik: "Ništa od toga, previsoko je."

Pođoše svi u office i da, bilo je fakat previsoko. Skakanje s dva metra visine dovelo bi do brojnih ogrebotina, možda uganuća i lomova koščica. Prva salva gruda doletje u staklo. Srećom, već dugi niz godina imamo specijalno, neprobojno staklo koje nije moguće samo tako skršiti. André je provjerio zalihe hrane. U hladnjaku bijaše tegla kiselih krastavaca, dva otužna limuna i nešto matovilca.

Želuci odmah svima zakruljahu, a da stvar bude gora – pripadnici literarne skupine Dubliners upravo se čašćavahu slasnim pizzama što im dostaviše dobri ljudi iz obližnje pizzerije.

"Donesite i nama pizze, platit ćemo dvostruku cijenu!" vikao je Damjan i lupao šakama po staklenim vratima ne bi li privukao pažnju pizzodostavljača.

No dostavljač je hinio da ne čuje, a onda prasnuo u zloban smijeh. Očigledno, i on je bio član LSD-a (literarna skupina Dubliners). Nadstojnik je donio bocu pjenušca iz svojeg ureda, a Ana razdijelila svima po krastavčić i list matovilca. Svi zamišljeno gricahu i otpijahu mjehurićastu ambroziju.

Nadstojnik uze riječ: "Eh, što reći, težak je ovaj naš život u književnom klubu, težak i opasan. No to smo unaprijed znali. Da smo htjeli živjeti u dosadi, ta ništa lakše – otvorili bi ovdje birtiju ili kladionicu. Zbog nečega, ljudi misle – književni klubovi, to su pitoma mjesta. Jesu šipak, evo nas usred opsade i tko zna kako će ovo završiti. Od vas tražim prisebnost i hladne glave. Prisjetite se kolike smo do sad Scile & Haribde predurali, pa valjda ćemo i ovo. Znam, nismo se uvijek slagali u svemu, katkad možda bijah i nepravedan prema nekima od vas, ali niste, brate, ni vi maćuhice, je li tako?"

"Bome nismo", zamišljeno će Dunja, "ako izginemo pod lavinom snijega u ovoj zimskoj noći, želim samo reći… šmrc, šmrc… želim vam kazati da vas sve volim, nekog malo manje, nekog malo više… šmrc… primite to na znanje…"

Nadstojnik skoči na noge lagane: "Ma što, kakve su ovo oproštajne govorancije, volimo i mi tebe, ali prestani, molim te, kukumavčiti kao baba Kukumavka! Srozat ćeš nam moral i sve ostalo!"

Vrijeme pod opsadom teklo je sporo, neki zadrijemahu, drugi šmrcahu ili razmišljahu o životu. I dok se u Booksu sve više uvlačila nekakva tjeskoba, Dublinersi su vani plesali oko vatre i svako malo zasipali vrata grudama.

***

Oko tri ujutro svi pozaspaše. Pripadnici LSD-a drijemahu u svojim šatorima, a isto tako Nadstojnik i njegovo ljudstvo unutar kluba koji bijaše potpuno odsječen od svijeta. Onako bez struje, Interneta, telefonskih i mobilnih veza ostadoše prepušteni sudbini.

Dva sata poslije, već se pomalo i razdanjivalo, Ana se prenu od nekakve gungule što dopiraše izvana. Pronađe cvikse, pa ode do vrata. Skupina djevojaka i dečkiju s lovorovim vijencima na skalpovima tjerahu ispred sebe razbijenu i potučenu skupinu Dublinersa. Nasilnici prestravljeno đipahu i bježahu niz Martićevu kao da ih goni sto crnih đavola.

"Što se događa!?", kliknu Nadstojnik Luciano.

"Ali, ali, pa to su Goranovi proljećari, nisu li!?"

"Istina, pjesnički ešalon razbio je dušmane na proste faktore!"

Domalo svi kliktahu i pozdravljahu osloboditelje.

"Živjele pjesnikinje i pjesnici, vjesnici proljeća!"

***

Gospođa sudbina htjela je da baš tog dana dođu Goranovi proljećari i u Booksi najave svoju pjesničku manifestaciju. Cijelu noć čagali su po zagrebačkim plesnjacima, a onda u zoru, krenuše put Martićeve i tamo zatekoše nasilnike-prozaike kako drijemaju u svojim čadorima i u okruženju držahu literarnu ubožnicu. Pjesnici ih zasuše njihovim vlastitim grudama i rastjeraše kao preplašene jarebice.

Poezija nam je i prije bila na srcu i duši, ali od danas je stavljamo u istu ravan s prozom. Čitat ćemo poeziju svaki dan, a ne samo katkad. I to naglas!

Baron je davnih dana lijepo rekao: "Proza je mnogo toga, poezija je – sve."

*

F.B., 16. ožujka 2018., Zagreb

 

POVRATAK NA VRH STRANICE