Napad na literarnu stanicu br. 14

Metropola je okovana snijegom i ledom. Nitko nije vjerovao prognostičarima koji danima upozoravahu na ledeni val koji se iz Sibira počeo valjati prema Martićevoj. Oni govorahu istinu, ali od poplave lažnih vijesti što na dnevnoj bazi najavljuju ledene valove, zemljotrese, babunsku kugu, kiše otrovnih meksičkih žaba i krajeve svijeta – nije se više mogla razabrati istina. I kada se sibirska zima uistinu sručila na cijelu zemlju, svi smo se našli u čudu.

Nadstojnik Lućano bjesnio je. Zima je, prema očekivanjima, došla i na Facebook. Ljudi su objavljivali fotografije ledenih siga, snijega, snjegovića i slično, a njega je to dovodilo na rub živčanog sloma. Izdao je befel: Ako još netko iz kombinata napiše na Facebooku – 'zima je', 'brrr', 'gle, sniježi' ili objavi fotografiju Zagreba u bijelom – bit će novčano kažnjen!

Nije to bila jedina stvar koja je vlastodršca iz Martićeve 14d uznemiravala i srdila. Dok je na šanku srkao čaj s rumom, prođoše Anči i Dunja. Nešto su razgovarale i Anči u jednom trenutku reče: "A što ćeš, draga, to je ta nova realnost…"

Nova realnost! Lućanu je padao mrak na oči od izraza kao što su nova realnost ili dugo očekivani novi roman ili dajte mi kavu s malo mlijeka – što znači to 'malo'!? Kiptio je u sebi znajući kako nema ovlasti zabraniti ljudima da pričaju. Trećeg dana sibirskog vala Dunja Draguljče utrčala je u kombinat sva prekrivena snijegom. Cendrala je i drhturila od zime grleći radijator kao najboljeg prijatelja. Nakon što se malo primirila, ispričala je kako su je dok je prolazila Smičiklasovom zasuli grudvama. Pogodili su je barem tisuću puta, ali u tom metežu nije uopće vidjela tko ju napada.

"No, dobro", rekao je Nadstojnik, "to su sigurno neka dječica – ako ih vidimo u prakiću, osvetit ćemo se."

Trideset i šest minuta poslije stigao je fax uznemirujućeg sadržaja: "Mi smo literarna revolucionarna skupina Dubliners i preuzimamo odgovornost za današnji napad na vašu kolegicu u Smičiklasovoj. Vi iz Bookse u više navrata stali ste nam na žulj i sad je dosta! U jednom trenutku, a to će biti uskoro, doći ćemo na vaša vrata i tražiti da nam predate književnog kritičara Ivana T. – živog! Ne budete li pripravni izručiti ga, naša osveta bit će strašna!"

Nakon što je Mateja ovo pročitala, neko vrijeme vladala je nelagodna tišina.

Nadstojnik: "Ma to su nekakvi čobani, predlažem da se vratimo uobičajenim zadaćama."

Ana: "Hm, ne znam baš, meni ovo zvuči kao ozbiljna prijetnja. Traže da im predamo Ivana…"

Damjan: "A to, i da hoćemo, ne možemo učiniti. Uputit ćemo ih u Mađarsku i gotovo."

Mateja: "Vaša Svjetlosti, da sam na vašem mjestu, za svaki slučaj podignula bih stupanj pripravnosti na lila."

Nadstojnik: "Ne pada mi na pamet dizati stupanj pripravnosti na lila. Kažem vam, to su nekakvi lakrdijaši, Ivan T. napisal je mnoge ružne riječi o mnogima i sada je negdje na Balatonu ili u Budimpešti, što mi tu možemo? Ništa."

André: "Možda su uistinu nekakvi čobani, ali što ako nisu? Ne želim da me tu nagrudvavaju, ipak – podignite stupanj pripravnosti."

I drugi zarogoborahu: "Podignite, podignite!"

Nadstojnik Lućano preko volje odluči poslušati glas naroda i podiže stupanj pripravnosti na lila. U praksi je to značilo otprilike ovo: Kada je na snazi stupanj pripravnosti lila, svi još uvijek rade na svojim uobičajenim zadaćama, ali znatno sporije nego obično. Plus jednim okom pogledavaju hoće li odnekud nasrnuti neprijatelj.

***

Dan je polako odmicao. Stanje je bilo normalno ili onoliko normalno koliko u uvjetima sibirske hladnoće može biti. U sumrak, međutim, zavlada nekakvo nelagodno zatišje. Posljednji gosti, jedan za drugim, otklamzaše nekamo. Damjan je sjedio gore u Muzeju nezavisne umjetnosti i motrio na Martićevu. Na trenutak, valjda zbog topline, zadrijemao je i onda se naglo prenuo i protrljao oči.

U parkiću, oko brončanog Fra Grge Martića na čijoj glavi se nakupilo barem pola metra prhka snijega, redar ugleda šest prilika. Odjeveni u crno i svi redom prerušeni u Jamesa Joycea, stajahu nepomično u onoj bjelini i promatrahu Booksu. Damjan svrnu pogled na drugu stranu i onamo, kod breze, ugleda još deset u crno odjevenih Joyceova. Ukupno 16 prilika stajahu vani i gledahu ravno u Booksu.

"Dublinersi, Dublinersi, uzbuna, eno ih onamo!" vrisnuo je i potrčao na donju etažu kao da ga goni sto đavola.

Nadstojnik, Anči, Dunja i svi ostali stvoriše se u tren oka. Petnaest Joyceova stadoše mirno raditi grudve i slagati ih u piramide ispred sebe, a onaj šesnaesti – očigledno vođa, zakorači par koraka prema Booksi i podiže ruku.

Nadstojnik Lućano uzvrati na isti način. Onda taj glavni Joyce doviknu: "Otvori vrata, domaćine!"

"Ne bi, hvala, zima je!" otpovrnu Nadstojnik.

"Dobro, barem ih odškrini da se ne dovikujemo ovako, nije red!"

Nadstojnik odškrinu vrata: "Zašto radite grudve? Kanite nas napasti ili što?"

Glavni Joyce okrenu se hineći iznenađenje: "Ah, vidi stvarno – rade grudve, ali neka vas to ne brine. To oni samo tako, krate vrijeme, eto – čuo sam da ste razborit i realan čovjek. I ja sam takav, vjerujem u dogovore, a nasilju pribjegavam samo u krajnjoj nuždi. Onda, gdje je Ivan T., ne vidim ga među vama? Zar ste ga skrili negdje? Predajte nam ga, pa da se razilazimo u miru."

"Nismo u mogućnosti predati Ivana, a i kad bi bili – ne bi vam ga predali. Što će vam uopće, što želite od našeg mladog kritičara?"

"Ne junačite se, čovječe, predajte ga – a Ivan nam treba da ga propisno nagrudamo, uvrijedio je mnoge naše članove i sad kanimo od njega načiniti snjegovića."

"Želite reći da ste protiv svakog kritičkog promišljanja književnosti ili što?"

"Ma neka se promišlja kritički, brate, ali nama to ne paše i sad se želimo osvetiti. To je ta nova realnost u kojoj živimo."

Sve i svakoga Nadstojnik može saslušati, ali kad spomenete 'novu realnost' – strpljenju je kraj. Poslao je Joycea k jarcu i zalupio vratima.

"A, tako, znači želite zaplesati!? Pa onda zaplešimo!" – glavni James podiže visoko ruku i njegovi sudruzi zauzeše napadačku formaciju.

(nastavlja se)