Booksa u Splitu!? - knjiga treća

Imamo novo radno vrijeme! Otvaramo sat ranije, već u 10:00 ujutro, a zakračunavamo tek u 21:00. U uvjetima surovog kapitalizma drugačije se ne može i Nadstojnik Lućano na vrijeme je to shvatio. Želiš li zaraditi koju kunu više, moraš skuhati više kavica i kapućina, a da bi to bio u stanju – prisiljen si držati pogon otvorenim od zore do kasnih noćnih sati!

Nažalost, ovakve preinake sindikat nije dočekao s oduševljenjem. Sindikalna povjerenica Ana iz officea istog trenutka povela je radništvo u štrajk upozorenja. Ona, Dunja dr. Draguljče i Mateja izašle su ispred kombinata, te s uzdignutim šakama stale uzvikivati parole.

Ana: "Ne želimo novo radno vrijeme!"

Mateja: "I ne samo da ga ne želimo – malo ga se, brate, i gnušamo, želimo više slobodnog vremena!"

Dunja: "Tako je! Naš privatni život trpi, za čije babe zdravlje!? Želimo se udati, a kog nek nađemo, ak smo stalno tu!?"

Martina im je odbrusila: "Imate slobodne ponedjeljke!"

Ana: "Pravi dečki ne izlaze ponedjeljkom!"

Mateja: "Istina, samo literati izlaze ponedjeljcima, ne želimo se udati za pisce!"

Zapuhao je sjeverac i potjerao štrajkašice na radna mjesta. Ana je najavila generalni štrajk do ispunjenja zahtjeva čim se André vrati iz Splita. I što taj zvihranec uopće radi dolje? Piše reportažu s Ćurinove promocije? Ani je sve to bilo sumnjivo. I s razlogom – čast Ćurinu, no André je kao supertajni agent Nadstojnika Lućana imao kudikamo ozbiljniju zadaću. Pisao je izvještaj o kojem ovisi hoće li se u skoroj budućnosti dogoditi jedno od najvećih preseljenja u cjelokupnoj kulturnoj povijesti Republike Hrvatske: preseljenje Bookse, jednog od tri najznačajnija simbola grada Zagreba, u Split.

***

STROGO POVJERLJIVO: OPERACIJA 'PALPACIJA' - SUNOVRAT

Petak, oko podneva. S rođakom Jean-Paulom sjedim na njegovom balkonu, usred naselja Pipice, i pijem kavu s medom. Splitska kava drugačija je od naše zagrebačke. Okus je nekako puniji, bogatiji, sličniji kavi. Od jučerašnje ledene orkanske bure ni traga – nebo je plavetnije i čišće no Diorova haljina koju je jedne godine Nicole Kidman, na dodjeli Oscara, prošetala crvenim tepihom. Sunce veselo, junački prži – čini se da je blizu trideset iznad ništice.

Na livadi između zgrada grupica mladih u Hajdukovim dresovima živo raspravlja o nečemu. Djelići razgovora dopiru do nas:

"…skužaj me, Ane, ali ako malo pažljivije promotriš Platonove dijaloge u cjelini, možeš lipo pripoznat tradicionalnu sliku sofistike…"

"… a neš ti, pa Heidegger, ljube, u seminaru o Parmenidu daje karakterističan primjer tog ambivalentnog postupka i šta je možda i najbolja baza u ciloj priči…"

"… pa lipo je Meyerhoff reka da moderna književnost poštuje prije svega ovu subjektivnu relativnost i na tome se unda i temelji mogućnost da se vrime shvati…"

"… mater nek ti čita Lotmanova Predavanja iz strukturalne poetike…"

U jedan manje kvarat (12:45) Jean-Paul veselo poskoči. Vrijeme je za ručak. Savjetuje mi neka navučem i vestu i jaketu – okrenuće, kaže, jope na buru.

***

Usput, pokupili smo Nataliju i gospodina Konoplijanku. U Jean-Paulovom Audiju elegantno jezdimo negdje izvan grada. Ispred krčme Hanibal, smještene na pola puta do Omiša, na ražnjevima se vrte raznorazne životinje: dva janjca, tri golema oktopusa, jedan Bambi, divlje svinjče i barem dva tuceta peradi – nešto tetrijeba i domaćih kokoški.

Gospođa Lukrecija, stripaš Ćurin i stripašica Sonječka već su ranije stigli. Dok čekamo da nas posluže delicijama neobavezno ćaskamo, gospođa Lukrecija i Jean-Paul motaju nekakve velike cigare, pripaljuju, povuku dim-dva, pa šalju dalje.

"Hm… čini se da je ovo nekakav domaći običaj", došapnem gospodinu Konoplijanki.

"Da, baš čudno, no što je tu je, nema nam druge nego prihvatiti igru…"

Zdrav mediteranski zrak otvorio nam je apetit. Jedemo kao vuci i zalijevamo domaćim vinom. Stiže još jedna runda onih dalmatinskih cigara. Naši domaćini pričaju na mješavini nama teško razumljivih dijalekata. Gospodin Konoplijanka i ja smješkamo se s odobravanjem. U jednom trenutku, vrag zna koliko je već sati bilo, hvata me drijemež, pa izlazim van razbistriti glavu i razmrdati skelet uz nekoliko tai-chi pokreta.

"I tako znači", začujem ženski glas iza sebe, "došao si načiniti reportažu o Ćurinovoj promociji na Smokvici?"

Bijaše to gospođa Lukrecija.

"Eh, pa da, baš si mislim kako ću vas nemilo nahvaliti, Smokvica je fakat…"

"Dosta s lažima, André", zasikće ljutito gospođa Lukrecija, "znamo mi dobro po kakvom si zadatku ovdje, ti kukavče, špijo!"

"Ali… ma što…", pokušah izvrdati.

"Špija si, rođače", poklopi me rođak Jean-Paul koji se neopazice pridružio gospođi Lukreciji, "naša san ti bilješke – ti si najobičniji Booksin agent, namjera vam je preseliti se kod nas."

"A taj film nećete gledat", priklopi vlasnica Smokvice, "i što ćemo sad s njim?"

Izdajnik, rođak Jean-Paul, predloži: "Bacit ćemo ga u more, neka mu morski pasi presude!"

Htjedoh se junačiti, ali želja za životom nadjača taj dječački poriv, pa se bacih na koljena: "Ne činite takvo što, imajte milosti, nisam vješt plivač, također – nevičan sam u borbi protiv morskih nemani! Ta mogu još popraviti stvari, izvijestit ću Nadstojnika da Split nije najbolji izbor. Olajat ću vas da ste ovakvi, da ste onakvi. Zadrti, neskloni književnosti, uvjerljivo ću svakaj nalagati, samo me, za ime božje, ne bacajte u to more što se pjeni!"

Gospođa Lukrecija i Jean-Paul mrko su me nevoljnog gledali.

***

Subota. Još 169 kilometara i evo me Zagrebe tebi. U džepu nosim službenu ponudu gospođe Lukrecije – Nadstojniku Lućanu:

Štovani zagrebački žmukleru, Lućano,

Kulturna zajednica grada Splita, kojoj je moja malenkost na čelu, raskrinkala je vašeg agenta, te vam po istom šaljemo razuman prijedlog. Znamo da je vaš fensi, purgerski kombinat na korak do bankrota. Stoga će vas Smokvica, kojoj je moja malenkost na čelu, otkupiti po razumnoj cijeni. Pretvorit ćemo vas u našu zagrebačku podružnicu, a ako imate imalo pameti, ovu ponudu objeručke ćete prigrliti. U znak velikodušnosti dozvoljavam da zadržite ime Booksa, sve djelatnike, a pošto ste se već izvještili na tom mjestu – možete ostati Nadstojnik podružnice.

Ovo je jednokratna ponuda. Odgovor očekujemo u roku od 48 sati, a bude li kojim slučajem negativan – znajte – zgazit ćemo vas kao hrušteve i svejedno vas preuzeti.

Hajduk živi vječno!

Gospođa Lukrecija

***

F.B., 4. ožujka 2016., Split