Utorak
22.01.2019.

Poetika ništavila

naslov knjige Pjesme, nepjesme autor Irena Vrkljan
izdavač V.B.Z. godina izdanja 2018.



Extra_large_forest-1031022_1280
A+ A-

U relativno svježoj humornoj drami Lucky (2017.) istoimeni protagonist, tada vremešni Harry Dean Stanton (vjerojatno najpoznatiji kao hodač teksaškom pustinjom u kultnom uratku Wima Wendersa, Paris, Texas) okupljenima u baru proriče da sve nestaje u „crnilu i praznini"; preostaje ungatz (ništa). U drugoj sceni u maniri korifeja izvodi baladu Volver, Volver (Vratiti se, vratiti se), sugerirajući kako će njegov povratak, prije nego u tople ljubavničke ruke, biti u hladan stisak smrti. Smrt ili, naprosto, ungatz, u filmu prosijava kroz avetinjsku pojavu protagonista, prazne polutotale i low-key osvjetljenje. Podjednako opsesivno – i podjednako eksplicitno – fenomen smrti opservira nova zbirka poezije Irene Vrkljan Pjesme, nepjesme (V.B.Z., 2018.).

Iako bi spomenuti postupak bilo nezahvalno svoditi na pozitivističku liniju, ipak treba navesti kako su Pjesme, nepjesme svojevrsni nekrolog Vrkljaninom preminulom suprugu, njemačkom piscu Bennu Meyeru-Wehlacku. Zbog te pozicije – kroničara (tuđe) smrti, pisanja u "posmrtnom" kronotopu – Vrkljaninu zbirku valja postaviti uz bok Kasnom ljetu Danijela Dragojevića. Ipak, transcendentalno pozicioniranje subjekta koje u Dragojevića primjećuje Bojan Savić Ostojić, a zatim i Dinko Kreho izvedeno je, u odnosu na Vrkljan, s dozom ludizma, humora.

Ako bismo nastavili asocijativni niz pa Vrkljaninoj zbirci potražili muzički pandan, na pamet mi pada posljednji album Leonarda Cohena (u jednoj pjesmi pjesnika spominje i Vrkljan), You Want It Darker koji spojem hebrejskih zaziva i variranog „zbogom" ("I'm leaving the table / I'm out of the game ili I'm traveling light / It'a au revoir") nudi smrt na pladnju – osviještenu, ogoljenu i blisku.

Na ovom tragu, sedamdesetak pjesama okupljenih pod naslovom Pjesme, nepjesme sačinjava crni priručnik, itinerar za „limb na zemlji" koji, pretpostavljam, nastupa nakon smrti voljene osobe. Također, naslov tematizirane zbirke, zbog prefiksa "ne–" u drugoj riječi, djeluje antitetički, ništeće spram životnog i pjesničkog elana. Štoviše, „nepjesme" mogu upućivati i na, maločas spomenuti, pozitivistički argument, izjednačavanje fiktivnog s biografskim, odnosno ušavljivanje lirskog i autorskog subjekta.

Kada je riječ o potonjem, Irenu Vrkljan (1930.) – jednu od rodonačelnica domaćeg „ženskog pisma" – ne treba posebno predstavljati, ali bi bilo poželjno skicirati njezin poetički kontekst. Kako primjećuje Andrea Zlatar-Violić, novum Vrkljanina proznog pisma je autobiografska forma, dok pjesničke zbirke (kondenzirane u podeblji zbornik Sabrane pjesme, Profil, 2006.), markirane refleksivnošću, ispisuju uglavnom elegični stihovi. Ti stihovi, zbog kombinacije nesvakidašnjih pjesničkih slika i misaonih uvida demonstriraju ono što je formalist Viktor Šklovski nazvao „očuđenje". Primjerice, u pjesmi San iz zbirke U koži moje sestre: berlinske pjesme spomenuti efekt postiže se na sljedeći način:
„Bilo zastaje, / koso svjetlo pada u ovaj zatvor, / mrva šećera u moja usta. / Grad se topi i pretvara / u okruglu ružu, / uspomene teku s prstiju / umočenih u tintu, u pijesku se gubi / crveni rukopis. / Na tržnici prodaju blistave ribe (...) nigdje nema mog prozora svjetla. / Bijele noći leže na krovovima, / dok prozirni muzičari / iznad perivoja plove, / kada sam u tuđini i kada sanjam, / cvjeta unutarnje jezgro Zagreba / poput ploda od crvenog baršuna" (Sabrane pjesme, str. 262).

Asocijativnost, prustovski potaknuta komadićem slatkog, „otvara" anemične pejzaže Zagreba, a oni se zbog „dionica" introspekcije (koso svjetlo pada u ovaj zatvor (...) nigdje nema mog prozora svjetla) povezuju s duhovnošću subjekta, ostvaruju snoliki međuprostor internog i eksternog. Takav postupak prerađuje ustaljene perspektive grada, očuđuje čitatelja svojom konstrukcijom. Također, komparativno gledano, riječ je o postupku koji se uglavnom uspješno provodi u Vrkljaninom ranijem opusu, ali izostaje u aktualnim Pjesmama, nepjesmama.

Potonja zbirka, iako čvrstog egzistencijalnog veziva (kao konceptualna "čvorišta" valjalo bi označiti starost, vrijeme, otuđenu stvarnost i smrt) i konzistentnog, sasvim pojednostavljenog izraza, sadrži i dozu banalnosti zbog koje uglavnom propušta ishoditi efekt začudnog. Umjesto toga, pjesme ostavljaju dojam plošnosti iz dvaju razloga. Prvi bi se mogao imenovati kao tradicionalna simbolika smrti upisana motivima puta, kazaljki, sjena, zime, kovčega i sl., a drugi se odnosi na prerađene životne općosti pa i sentence – ono što smo već negdje, u nekoj drugoj formulaciji, čuli. Tu bi se mogle navesti primjedbe o „tamnoj šumi" kao slici života (Šuma), vremenu kao „nečem nestalnom, nemjerljivom" (Prolaznost) ili pak poticaj čitatelju da se „upusti u rijeku života" (Odluka). Rezultat su relativno blijedi uratci, negativ obrasca koji je ranije vrlo dobro funkcionirao.

Bolji dio zbirke predstavljaju pjesme u kojima se naslućuje povratak originalnijim rješenjima. Gubitak, primjerice, konstatira ireverzibilnost vremena koja rezultira ravnodušjem prema svijetu, a budući da se stvarnost označava kao „tijesto od kojeg se nikad više neće napraviti kruh" (str. 29), pjesmu je moguće promatrati kao "globalnu metaforu".

Također, u uratku Bajka metaforičnost se ostvaruje motivom padajućih zvijezda – one, jer „sada leže na starom pokrivaču" (str. 48), utjelovljuju pervertiranu simboliku, predsmrtno gašenje želja. Načelno, dakle, riječ je o pjesmama (ovdje se mogu pridodati npr. Pjesma, Osama i Želje) koje spretnim odabirom leksika na ograničenom prostoru uspijevaju stvoriti polisemične strukture (kruh kao smisao ili sjećanje, postelja kao odar, starost, blaženi zaborav, itd.).

Gledano iz gornjeg rakursa, riječ je o zbirci koja ostvaruje svoju misiju, poetiku ništavila. Kao što je ranije naznačeno, pjesnički doživljaj gradi se na otprilike četirima egzistencijalnim tematima. Prvi, starost, funkcionira kao preludij smrti, period, s jedne strane degeneracije, a s druge statike. Moguće je, na što navodi jedan od naslova, govoriti o staračkom „pobratimstvu lica" budući da starci dinamikom zbirke bivaju združeni kao suvišni, odbačeni ljudi. Toj situaciji izmješten je pjesnički glas koji, iako „zaražen nepoznatom bolešću" (str. 7), razborito rezonira u vezi s utiscima starosti. Navedeni autorski postupak služi da se starost fiksira, pohrani, ako ne drugdje, onda u pamćenje knjige.

Drugi temat, vrijeme, bergsonovski je imanentno, pokretljivo jedino mehanikom sjećanja. Ta mehanika, međutim, „hrđava" je iz dvaju razloga – prvi je diskontinuitet, nepouzdanost sjećanja, a drugi njegova surovost – što se ogleda u uspomenama na suprugovu ili očevu smrt, kao i u halucinantnim slikama preminule sestre.

Konačno, ono što sam ranije označila kao treći i četvrti temat – otuđenje od stvarnosti i smrt – valja promatrati u korelaciji. Agresivnosti – kako podivljale kapitalističke stvarnosti tako njezinog virtualnog simulakruma subjekt kontrastira „blagu, nemrzovoljnu" tamu smrti. Štoviše, kroz cijelu zbirku smrt figurira kao siva zavjesa iza koje tijelo i duh – a s njima i okolni, prošlosni kontekst – nestaju u nešto pitomije, tuplje. Navedeno dobro oprimjeruje pjesma Depresija:
„Sjedeći na klupi u parku / vidim da noge leže na kostima / da sjedim na groblju / i da ni vrapci više ne lete / a trava je siva / uvenula / poput posljednje ruže / drveće se osušilo / a na deblima rastu lišajevi / i neke crne bube / pužu po naslonu klupe / ulaze u rukave jakne / zaposjedaju cijelo tijelo / izmučeno/ izgubljeno" (str. 44).

Sličan princip „gašenja" primijenjen je i na poeziju koja ipak uvijek – poput instinkta ili stamina modea – produžava trajanje (pjesnika), pjeva spaljena suncem (str. 39). Pjesma Bez tebe, ujedno i posljednja pjesma u zbirci, tako prigodno završava (pjesnikovom, pjesnikinjinom?) knjigom – a ona, kao i jezik, konstituira, obnavlja i čuva duh čovjeka, svijeta.

Naposljetku, valja podvući kako Pjesme, nepjesme prati uredan konceptualni lûk, ali i jasni strukturni problemi, rješenja koja spuštaju raniju, po mom sudu dosta visoko podignutu letvicu. Ugođajno, ipak, neosporivo je ništavilo, ungatz upisan u prostor zbirke poput jeke; poprilično sličan onome koji se prolama Cohenovom pjesmom You Want It Darker, pogotovo kad pjesnik na istoimeni stih nadoveže: We kill the flame.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu. Hvala što prihvaćate kolačiće i pomažete portalu!