Utorak
12.06.2018.

Pisati nakon smrti

naslov knjige Kasno ljeto autor Danijel Dragojević
izdavač Fraktura godina izdanja 2018.



Extra_large_jez
Foto: phoenixtheowner / Flickr
A+ A-
Pjesnička knjiga Kasno ljeto tek je treća koju je Danijel Dragojević objavio u proteklih petnaestak godina – upravo u razdoblju kad ga je kulturna javnost počela titulirati kao najvećega živućeg hrvatskog pjesnika. S obzirom na Dragojevićev legendarni zazor od javnih priznanja i medijske pompe, ne bi me čudilo da između njegova prorijeđenog ritma objavljivanja i simboličkog statusa koji je stekao postoji uzročno-posljedična veza. 
 
U svakom slučaju, baš poput knjiga Negdje (2013.) i Žamor (2004.), i Kasno ljeto je poprilično obimno poetsko štivo: ono ispostavlja stotinjak pjesama, raspoređenih u šest ciklusa. Prvih pet ciklusa (Uostalom, Imena, Naprimjer, Vrtnja i uteg i Praznik) pritom je, s iznimkom tek jedne pjesme, pisano u stihu, dok su u šestome ciklusu (Ljetni dan) okupljeni tekstovi u prozi. 
 
Formalno-rodovska fluidnost prisutna je u Dragojevićevom pisanju još od njegovih prvih objavljenih tekstova: kod njega, kao što to u svojoj akribičnoj studiji o pjesniku obrazlaže Branislav Oblučar, pjesma nerijetko prelazi u esej, stih u proznu rečenicu, i obrnuto, dok sam Dragojević svoja pojedina djela na različitim mjestima različito određuje. Otud i odluku da se stihovane i prozne dionice u Kasnome ljetu razgraniče valja uzeti kao snažan signal, uputu za razumijevanje koncepta knjige.
 
Pišući o zbirci Negdje Bojan Savić Ostojić navodi kako "[u] poslednje dve decenije, Danijel Dragojević objavljuje sume", tj. knjige i tekstove koje odlikuje "ton vanvremenskog, zrelog svođenja računa". Tom nizu sad možemo pribrojiti i Kasno ljeto. Već se i sama sintagma u naslovu ove knjige nudi na tumačenje u autoreferencijalnom ključu: 'kasno ljeto' može označavati pozno životno doba u kojem su kreativni impulsi i dalje snažni, na način da prkose imperativima biologije, ali i društvenim konvencijama (općenito, riječ je o iznimno sugestivnoj sintagmi, čiji članovi neprestance upućuju jedan na drugoga – ljeto je kasno, ali je ljeto; ljeto je ljeto, ali je kasno).

Uz malo banaliziranja može se reći da je u Kasnome ljetu dominantno osjećanje svojevrsne stvaralačke radosti u (biološkoj) starosti. Završna pjesma-tekst u knjizi, Ljetni dan, dodatno sugerira da figuru ljeta valja uzeti (i) kao metaforu za kreativni eros i proces: "Kad ljetni dan želite zadržati, onaj iz sjećanja ili onaj iz događaja, nestajanje je ono čime se morate baviti. [...] U vama neka nemoć, lijepa nemoć: a ipak, što učiniti?" 
 
Dragojevićev pjesnički subjekt doista se pozicionira, kako je to napisao Savić Ostojić, "vanvremenski" – u smislu da više ne teži empirijskom evidentiranju i katalogiziranju stanja u materijalnom svijetu, nego progovara naknadno, pomiren s neuhvatljivošću trenutka – no njegov stav nije isključivo onaj hladne mudrosti ili rezignacije. Melankoličnije i refleksivnije pjesme u knjizi, kao što je Kiša ("Kiša, kiša./ Sad kada/ zaboravljam,/ Bože, ne dopusti/ da zaboravim/ riječ kiša"), smjenjuju se s pjesmama poput one indikativno naslovljene Radost, koju zaključuju stihovi: "Ukrast ću ovu knjigu/ Ukrast ću je, ludi svijete,/ zato sam tu." Dakako, pri određivanju tona Dragojevićevih stihova uvijek valja uzeti u obzir ironijski odmak, koji se kod njega pojavljuje kao diskretna, ali postojna i konstantna komponenta; to vrijedi i za Kasno ljeto.
 
"Stjeran u nešto, ne znam u što,/ u neki feudalni kutak: smrt feudalnu" opisuje pjesnički subjekt svoj položaj u pjesmi Malo stariji, nazivajući se "[starijim] nego što treba". Sintagma 'feudalna smrt', koja evocira pjesmu Feudalna duša iz zbirke Žamor, a predstavlja izvanrednu pjesničku figuru: smrt, kao i duša, feudalna je utoliko što stoluje (ili parazitira) na jednom posjedu, na kojem uživa despotsku moć. 
 
Svijest o individualnosti i nesvodivosti vlastite smrti, ali i vlastitog života i (o)sjećanja, u novijoj Dragojevićevoj poeziji uvijek iznova dolazi do izražaja. Kako se obratiti drugome iz jednine vlastite smrti? – kao da se pita njegov pjesnički subjekt. Jedna od strategija kojima u toj situaciji pribjegava jest i eksplicitno pozicioniranje s "druge strane", kao da je već prošao i "apsolvirao" smrt. "Kad sam bio živ, bilo je lijepo čekati četvrtak,/ moj najdraži dan." čitamo tako u pjesmi Četvrtak. Na drugome mjestu pronalazimo ovakvu generalizaciju: "Tko piše poslije smrti, piše kratko./ Zaborav po zaborav, prazninu uz prazninu. [...] Mogao/ bi vam biti prijatelj, ali vi ste daleko" (Daleko). Performativnim izmještanjem onkraj iskustva vlastite smrti, pjesnički subjekt potvrđuje i obnavlja 'vanvremensku' dispoziciju koju je uočio Savić Ostojić.
 
Izuzmemo li tekstove iz posljednjeg ciklusa, Kasno ljeto sadrži za Dragojevićeve standarde uglavnom kraće pjesme. Najduža uvrštena pjesma, Pomaci, zapravo je sačinjena od dvadesetak fragmenata-stavaka, čija upečatljivost varira: među njima se nalazi jedan od najefektnijih trenutaka u knjizi ("Kamo žuriš, ježu?/ A što ako te netko/ nehotično/ pregazi na cesti?/ -Neće"), ali i nekoliko poprilično blijedih dionica. 
 
Općenito, selekcija pjesama za Kasno ljeto mogla je biti stroža: pojedine pjesme djeluju kao filler, pogotovo u usporedbi s onima vrlo dobrim i izvrsnima, kakvih u knjizi ne manjka. Na ovu konstataciju moguće je replicirati tvrdnjom da u Dragojevićevoj autorskoj koncepciji i naizgled tek 'skicirane' pjesme punopravno sudjeluju u oblikovanju specifične atmosfere njegovih knjiga; pa ipak, dojam blage razvučenosti i razvodnjenosti Kasnoga ljeta i dalje je prisutan. 
 
Kad je riječ o strukturiranju cjeline, zanimljivo je razmotriti i razgraničenje između stihovanog i proznoga bloka. S jedne strane, ono ne dopušta grafički i formalno raznolikim tekstovima da se pomiješaju, da stvore nepredvidiv(ij)i ritam i razbiju formalnu sekvencijalnost koja odlikuje Kasno ljeto; s druge strane, međutim, izdvojenost prozno-pjesničkih dionica omogućuje nam da pripadajuće tekstove čitamo (i) kao svojevrsni mikroesejistički komentar na stihove koji su im prethodili, pa i njihovu razradu. Usamljeni prozni tekst u stihovanim ciklusima (Katulbo), taktički smještenu na kraj petoga, možemo pak uzeti kao signal kojim se autoreferencijalno upućuje na fluidne i mnogostruke međuodnose stiha i proze u Dragojevićevoj poeziji (istaknimo da kao središnju formu u pjesnikovom opusu Oblučar izdvaja upravo pjesmu u prozi, utoliko što ona inkorporira elemente poezije, pripovjedne proze i eseja, te sadrži potencijal da se razvija prema bilo kojoj od ovih formi).
 
Valja reći da je Kasno ljeto, pored tzv. stručne recepcije, dopala i iznimna pažnja tzv. šire javnosti. Dragojevićeva knjiga najprije je odjeknula na Facebooku, gdje je njena popularnost brzo premašila granice niša posvećenih poeziji, a zatim je poput kakvoga pop-upa počela iskakati u medijskom prostoru. Mogli bismo ustvrditi da je Dragojevićeva poezija u određenom miljeu čak počela figurirati kao statusni simbol i znak (klasnoga) prepoznavanja: budući se ona u svom najvećem dijelu odlikuje jezičnom i intelektualnom rafiniranošću, a pritom ostaje poprilično 'komunikativna', jasno je zašto može predstavljati podesan materijal za malograđansko uprizorenje vlastite klasne distinkcije (ilustraciju nema potrebe tražiti dalje od ovog bizarnoga gastronomsko-literarnog osvrta). 
 
Ironija se ogleda u činjenci da je autor Kasnoga ljeta u postjugoslavenskim okvirima čuven upravo po tvrdoglavom izbjegavanju javnih nastupa i pažnje medija; s druge strane, upravo njegovo građansko držanje, koje je preraslo u mit, zacijelo u bitnoj mjeri doprinosi mistifikaciji njegove poezije.
 
Je li Dragojević ovom knjigom – da se vratimo na samu knjigu – 'potvrdio' svoju reputaciju najvećega živućeg hrvatskog pjesnika? Mislim da su takva pitanja, koliko god bila omiljena (u) javnosti, u osnovi pogrešno postavljena: i kad autor objavi lošu knjigu, to ne može retroaktivno učiniti ostatak njegova opusa manje vrijednim. Postoji, dakako, i ravan simboličkog, pitanje statusa i društvenog priznanja, no to je drugi par rukava (recimo, što uopće znači biti afirmiran ili slavljen književnik danas i ovdje?). Osobno bih rekao da je Kasno ljeto kao cjelina nešto slabije u odnosu na Negdje, a pogotovo na Žamor. Pa ipak, u kontekstu hrvatskoga i postjugoslavenskoga književnog polja bez daljnjeg bih ga istaknuo kao važan događaj.
POVRATAK NA VRH STRANICE
Kolačići (cookies) pomažu u korištenju ove stranice. Korištenjem pristajete na korištenje kolačića.