Irena Vrkljan ima alergiju na sunce i zato je Benno napravio poseban itinerer za njihove šetnje berlinskim ulicama: da hodaju uvijek u sjeni. Kad se nakon Bennove smrti (2014) Irena vratila u Zagreb, nije znala kojim sjenovitim ulicama smije šetati. Namjesto samotnih šetnji, Irena je napisala pjesme o samoći, tjeskobi, tuzi, onim osjećajima koji ćute prazninu, nemoć, ništavilo.
Sreća i nesreća, radost i bol, mudrost i ništavnost, trenutak i vječnost itd. – pokušava pjesnikinja sačuvati barem intenzitet, blijed ili dojmljiv, posve nevažno. Pisanjem čuva život, pisanjem štiti svoj joie de vivre, koliko i crnu žuč. Nastane pjesma – iz te duše koja se koleba, batrga i luta – pa nastupi svemirski spokoj, nestanu sve brige svijeta. Onkraj uzbuđenja, potištenosti i uznemirenosti, sabranost doživljaja utkala se u slojevitu raskoš pjesama.
Ako je točno da svakom riječju pobjeđujemo ništavilo, mi time, također, sve dublje potpadamo pod njegovu vlast. Treba se složiti sa samim sobom i ne ovisiti o drugima. Drugi to ne znaju, ali će saznati čitajući pjesme.
(Jadranka Pintarić o knjizi Pjesme, nepjesme).
