Ponedjeljak
06.12.2010.

KRITIKA 98: Božidar Koprivica




A+ A-

U predigri ovogodišnjega Svjetskog prvenstva u nogometu jedan od glavnih sponzora, Nike, plasirao je spektakularnu reklamnu kampanju 'Write the Future', koja nam je pričala o tome kako samo jedan potez, dribling ili udarac preokreću slavlje u grčeviti očaj, mijenjaju i odlučuju sudbinu, ruše i postavljaju nogometne heroje. Nikeov marketinški tim glavne je uloge rezervirao za najpopularnije igrače trenutka: Didiera Drogbu, Fabia Cannavara, Waynea Rooneya, Ronaldinha i Christiana Ronalda. Kampanja je, navodno, prošla sasvim dobro, petorka dobila honorare standardno nebulozne visine a Nike još jednom uglancao imidž tvrtke koja propagira dobre strane sporta i iskreno voli igru.

Istodobno, na samom rubu vala medijski potencirane nogometno-potrošačke pomame koja se tih dana razlijevala globusom, dobili smo knjigu koja o voleju, škaricama i felšu vanjskom priča na potpuno drukčiji način; iako je, bez sumnje, objavljena i zato da bi se nakladnik koliko-toliko financijski ogrebao o južnoafrički festival golova, vuvuzela i korporativnoga profita, Samo bogovi mogu obećati Bože Koprivice (Naklada Ljevak, 2010.) piše nogomet koji s komercijalizacijom i digitalnom montažom atrakcija nema nikakve veze. Nasuprot logici blještavoga najkovskog 'write the future', Koprivica piše o prošlosti; nasuprot pervazivnom imperativu kompetitivnosti, prema kojem pobjednici uzimaju sve a gubitnici ostaju zaboravljeni, on piše o brojnim porazima, među kojima oni nogometni nisu ni najveći ni najvažniji.

Koprivica, rođen 1950. godine, nije objavljivao često a sve se njegove knjige – Volej i sluh, Kiš, Borhes, Maradona i Dribling – jasno je već iz naslova, tiču fudbala. Žanrovski su, kao što u pogovoru Bogovima napominje Miljenko Jergović, eluzivne; ipak, tu je postmodernističku hibridizaciju sasvim plauzibilno smatrati esejistikom. I to takvom koja razigrava memoarske pasaže, preciznu faktografiju, različite intertekstualne postupke, ali i strategije mistifikacije, pseudocitatnost, poetizaciju. U Koprivičinom timu, tako, nastupaju zajedno Bobby Charlton i Witold Gombrowicz, Bernard Vukas i Danilo Kiš, Zinedine Zidane i Franz Kafka; tu se šalje 'pas sa horizontom', lob je 'milimetarski duhovit' a gol 'kao šifra čitanja prostora'. Navode se rezultati, ocjene igrača iz prastarih novina, prepričavaju se velike utakmice. Osobna se nogometna mitologija, kao što to kod obožavatelja igre uvijek biva, presijeca s kolektivnom; samo, nema u tom ukrštanju onoga prvoloptaškog, sentimentalističkog ušivanja 'malih' životnih priča u 'veliku povijest': Koprivica igra za raju, ali ne zanemaruje književnu taktiku.

S centra kreće serijom duplih pasova; priča o legendarnom tercetu mađarske 'lake konjice' iz pedesetih godina, PuškašKočišBožik, o antologijskoj utakmici u kojoj su sa 6:3 pobijedili Engleze na Wembleyu, 1953, i o neočekivanom porazu od Nijemaca, u finalu Svjetskoga prvenstva iduće godine (2:3), priča je i o tri Koprivičina brata: svaki je posebno volio po jednoga od mađarskih igrača, svaki je umro ili poginuo na isti način kao njegov junak. Ali je istodobno i priča o egzilu, gubitku domovine; samo, to je već vrlo duga lopta, koja će u paraboli preletjeti cijelu knjigu i stići na cilj tek na završnim stranicama.

U imaginarnoj ligi velikih timova redaju se moćni Real Madrid koji, s Puškašem i Di Stéfanom, osvaja pet titula klupskoga prvaka Europe zaredom, Manchester United i tragedija 'Busbyjevih beba' u zrakoplovnoj nesreći, nakon utakmice s Crvenom zvezdom, pa – naravno – Peléov Brazil koji uzima svjetska prvenstva 1958, 1962. i 1970. Kada je siromašni desetogodišnji klinac Edison Arantes do Nascimento gledao kako njegov Brazil 1950. gubi utakmicu protiv Urugvaja i naslov prvaka svijeta, pripovijeda Koprivica poznatu apokrifnu epizodu, obećao je ocu da će karioke osvojiti titulu 'čim on malo poraste'. Samo osam godina kasnije, podići će trofej Julesa Rimeta po prvi put, na SP-u u Švedskoj...

A onda – rez: "Herojsko doba završilo se finalnom utakmicom u Meksiku 1970, Brazil – Italija. Jedan dečak je zakotrljao loptu u Švedskoj, i održao obećanje u Meksiku. U podrhtavanju slepoočnice prošlo je herojsko doba. Dolazilo je vreme trenera i marketinga, inkasanata i osrednjosti. Više se misli na faul, nego na volej, više se planira kako sprečiti, nego kako napadati."

Ovo može zvučati kao deplasirani pasatizam, nostalgično zazivanje bolje prošlosti, ali Koprivici i nije stalo do raspletanja sociološkoga, pop-kulturnog ili ekonomskog konteksta nogometa, nego do igre; zato je, uostalom, motiv ulične utakmice kod njega tako važan. A igra koju Bogovi igraju podsjeća na način kojim danas, recimo, Barcelona osvaja teren: lijep, brz i atraktivan niz točnih dodavanja. Od Eusebia, koji je 'sam sebi predak', do Cruyffa, 'čuda vitkosti', i dalje, prema Bestu, koji je šezdesetih bio 'popularan kao Bitlsi, kao Bitsli i Roling Stounsi zajedno', on produžuje do svoga nasljednika, 'buntovnika' Cantone; kratko prema Maradoni, čiji je fudbal 'strašan i lep kao vrh vulkana u snegu' a onda natrag, Streljcovu, koji odbija kći nekakvoga apartčika i završava u sibirskom logoru, da bi se, nakon sedam godina robije, vratio na teren i odmah s Torpedom osvojio prvenstvo SSSR-a; pa na lijevu stranu, prema Savićeviću, koji 'jeste u driblingu kao Eol, kao harfa...'

A baš je dribling u takvoj igri posebno važan, presudan; nogometni dribling je stvar inspiracije, mašte, žovijalnosti, njega vodi intuicija; u Bogovima, glavni je lajtmotiv. Samo, Koprivica pritom ne 'carini', nije sklon beskonačnom soliranju, jer zna da je 'najjednostavniji i najveličanstveniji dribling' zapravo  - dupli pas. Pa ga i odigrava, redom s pažljivo odabranim piscima, umećući tekstove von Kleista, Shakespearea, Whitmana, Preverta...

Knjige poput ove, naravno, ne pune stadione; čitat će je, skoro isključivo, oni koji vole nogomet, koji znaju da je Peléov promašaj protiv Urugvaja na SP-u 1970. ljepši od skoro svakoga pogotka koji su vidjeli i zašto je Maradonin gol rukom Englezima 1986. važniji od onoga koji će im dati nekoliko minuta kasnije, i koji će postati valjda najrepriziranijim i najhvaljenijim u povijesti nogometa. Takvi – pod uvjetom da u čitanju ne zaziru od pripovjednih strategija poput Koprivičinih i da su voljni suspregnuti eventualan kulturno-kritički impuls u ime poetizacije igre – vrlo će brzo doći do završnih stranica. Da bi dočekali onu parabolu s početka priče, iz epizode o mađarskim igračima i pripovjedačevoj braći: Koprivica zatvara knjigu rekvijemom za domovinu koju je izgubio, Jugoslaviju; zemlju koja se uzaludno spremala postati nogometnim prvakom Europe i, kasnije, svijeta. Tako, u sučevoj nadoknadi, pisac ostvaruje zasluženu pobjedu i veličanstven poraz, jedno i drugo u isti mah. To je, jasno, rezultat koji se ne može objasniti logikom natjecanja: sportskog ili tržišnog, svejedno.

Možemo, zato, pokušati ovako: pročitajte još jednom imena petorice igrača s početka teksta, onih koje je Nike angažirao da pišu marketinšku budućnost, predviđajući i obećavajući da će obilježiti nastupajuće prvenstvo golovima, driblinzima, magičnim potezima. Dobro. A sada se pokušajte sjetiti što je bilo koji od tih igrača zapravo napravio na turniru; ništa, ili skoro pa ništa.

Tu je negdje i poanta: korporacije mogu pretvoriti igru u globalni spektakl, nezaustavljiv generator profita i lako unovčivu masovnu zabavu. Ali ne mogu, eto, obećati.

Boris Postnikov

***

Boris Postnikov (Split, 1979) - diplomirao filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radi kao copywriter, uređuje dvotjednik Zarez i virtualni časopis za književnost www.knjigomat.com, a objavljuje još i na Trećem programu Hrvatskog radija.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.