Utorak
07.02.2017.

Kritičar / Neprijatelj




Extra_large_schoenberg_red_gaze
Fragment slike 'Crveni pogled' (A. Schönberg, 1910.)
A+ A-

Neke je pisce teško zamisliti kao stare, namrgođene i natmurene spodobe koje se vuku u kućnom haljetku i papučama po kući i prigovaraju na svaku sitnicu. Isto tako, neke je pisce prilično teško zamisliti kao mlade, naprosto zato što su oduvijek bili stari. Oni kao da boluju od naopakog 'Benjamin Button sindroma'. Čak i kad pjevaju o svojoj mladosti.

Mladi Leopardi, mladi Stefan George, mladi Weininger (?) pa čak i mladi T. S. Eliot, koji je napisao ove stihove dok još nije potjerao svog unutarnjeg Amerikanca duboko u zakutke svoje pjesničke ličnosti, odakle bi ovaj tek rijetko iskočio i izbeljio se čitatelju, a zatim odjurio poput pajaca i skočio u neki potok koji će ponornicom postati i nestati u Arkadiji Eliota pjesnika, koja nalikuje na onu nestvarno stvarnu o kojoj piše Panofsky, a ne na nekakvu imaginarnu, 'pjesničku' Arkadiju, o kojoj pjevaju i nad kojom sline vjekovi:

Ladies who think me unduly vociferous
Amiable cabotin making a noise
That people may cry out "this stuff is too stiff for us” –
Ingenuous child with a box of new toys
Toy lions carnivorous, cannons fumiferous
Engines vaporous – all this will pass;
Quite innocent – "he only wants to make shiver us.”
For Christ’s sake stick it up your ass.


Pjesma Triumph of Bullshit zanimljiva je iz više razloga, počevši od same činjenice da je ovdje prvi put u engleskom jeziku upotrijebljena riječ 'Bullshit' iz naslova, iako baš i nije sigurno je li riječ o Eliotovoj invenciji ili je ovdje tek prvi put zapisana ta riječ koja je danas opće mjesto.

Međutim, ono što je svakako važno istaknuti jest da se u prvoj verziji pjesme umjesto riječi 'Ladies' nalazila riječ 'Critics', čime ona svakako dobiva potpuno novi značenjski sloj.

Ova pjesma, složit će se znalci, nije nimalo eliotovska, ne zato što ne zvuči kao Eliot, već zato što ne zvuči eliotovski. Ako ni zbog čega drugog a ono zbog toga što je mnogo manje otvorena od znamenitog poznog Eliota.

***

Ništa nije otvorenije od pjesama Ezre Pounda, jednog od stotinu i sedamnaest pjesnika što im se pripisuje moto 'Make it new!' Međutim, koliko god otvorene bile, ne znači da je lako naći ulaze u njih. Rani, imaginistički Pound nije imao previše obzira prema onima koji kritiziraju, a sami ne stvaraju ništa od velike važnosti, već u najboljem slučaju tenisonuju do iznemoglosti, dok ne iscijede sav život iz Riječi.

I zato je važan njegov savjet upućen nikome posebno, a koji su navodno dva američka planinara-entuzijasta uklesala u kamen na jednoj planini u Grčkoj oko 1920. godine, a koji glasi: "Ne obazirite se na kritiku ljudi koji sami nisu nikada napisali ništa značajno".

***

Repeticija zahtijeva novo, rekao bi možda Lacan, i možda bi bio u pravu. Repeticija je bila oružje u rukama Glenna Brance krajem '70-ih na zgarištu njujorške punk scene. Međutim, kada je kritičar Robert Christgau, samozvani "Dean of American Rock Critics", prozvao mladi njujorški bend koji se trebao zvati Male Bonding da bi se na kraju ipak nazvao Sonic Youth, "epigonima Glenna Brance", čovjeka s kojima su članovi benda Lee Ranaldo i Thurston Moore prethodno surađivali, dobio je odgovor benda u formi pjesme koja je imala sljedeće stihove:

I don't know why,
You wanna impress Christgau
Ah let that shit die
And find out a new goal


Baš kao i kod Eliota, koji je riječi pjesme nastale 1910. godine šest godina poslije promijenio zamjenom Critics-Ladies, i u ovom slučaju došlo je do zamjene, ali naslova. Iz žovijalnog I Killed Christgau With My Big Fuckin' Dick, naziv pjesme je promijenjen u Kill Yr Idols.

Iako je eliotovski poklič 'For Christ’s sake stick it up your ass' i dalje ostao u srži ove pjesme.

No možda je pravi razlog spominjanja Boba Christgaua u ovom kontekstu samo kako bismo poentirali, što je čin vječno sumnjive naravi. Bez obzira na to, činjenica je da je Christgau nedavno objavio knjigu prilično indikativnog naslova. Njegovi memoari zovu se Portrait of a Critic as a Young Man.



Jedan hrvatski pisac koji u svojim njedrima nosi i kritičarsku zmiju opisao je u ovom kratkom izvještaju odnos prema kritičarima koji je ostao zadržan kod dijela hrvatskih pisaca, i koji je možda teško shvatljiv ali je nepobitan, dok asocira na odnos umjetnika prema kritici u petparačkim romanima o umjetnicima fin de sieclea, poput Toulouse-Lautreca, Debussyja ili čak Van Gogha, gdje se s jedne strane nalaze umjetnik i život i san, a s druge Kritičar. Kao takav, on je zao i srednjovjekovno ružan, te poprima izgled Židova u kvatročentističkom toskanskom slikarstvu – Onaj koji je protiv života, Lihvar, Ljudsko ruglo i Licemjer velikog nosa...

****

Neprijatelj

Dan ranije, našao sam se u društvu jednog lošeg pjesnika. Objasnit ću, iako mi je sasvim jasno da znaš o čemu govorim, jer dobro poznaješ muhu u mlijeku. Dakle, kao što rekoh, bio sam s njim, ili je on, mladi pjesnik, bio sa mnom, uostalom sada je potpuno svejedno. Ali nije nevažno reći da je običavao hodati gradom s naramkom pjesama, rukoveti punom bistrog poentiranja.

Svako malo bi onako ovlaš izvukao neku drugu pjesmu pa bi apropo objasnio kako je nastala, katkad i gdje, a pogotovo je rado mahao pjesmom koju mu je pohvalio jedan od omiljenih mladih pjesnika, koji je nesumnjivo bio njegov junak i kojeg je toliko obožavao da je možda izgovorio misao kako se zamišlja da živi kao njegova pjesnička sjena, čak i u snu, ili je možda rekao da se osjeća kao da on, dakle mladi pjesnik kojeg je idolizirao, snagom svoga pjesničkog izraza (upravo pjesničkog izraza) natkriljuje i nadsjenjuje cijelu pjesničku generaciju.

I tako smo nas dvojica došli u atrij ispred mjesta održavanja nekog književnog festivala. Koliko god se trudio, nisam se uspijevao otarasiti mladog pjesnika tupavog dobroćudnog basetskog pogleda, ali od one vrste za kojeg si poprilično siguran da bi se u slučaju genocidnog pokolja u našoj domovini, nakon što su te danima mučili u zatvoru, mogao pojaviti u kritičnoj situaciji u uniformi s epoletama i nadviti se nad tebe poput arhanđela Haniela, doduše arhanđela Haniela kojem se se svi obraćaju u stavu 'mirno' s gospodine bojniče/ gospodine načelniče/ gospodine postaja-vodniče, ili možda samo Gospodine, i ti bi mlitavom rukom posegnuo prema njegovoj spasonosnoj pojavi a on bi te umirio utješnim izrazom punim iskrenog suosjećanja, pogladio po krvavoj pojavi koja više ne nalikuje na lice čovječje, koliko na umjetnički iskaz gestualnog tipa, možda nešto poput slika Arnolda Schönberga, recimo njegovog Crvenog pogleda, a zatim ti udijelio milosrdan pogled, onaj koji odaje duboko razumijevanje i prije svega iskrenu sućut, da bi se potom bez riječi udaljio ostavivši te na milost i nemilost zatvorskim čuvarima.

Dok smo razgovarali pred ulazom u zgradu gdje se održavala pjesnička manifestacija, publika je poput mrava izlazila i ulazila, ljudi s izrazima punih jasne namjere, možda i izvan okvira same večeri, a ja sam ih zamišljao da nose goleme grane i krepane tjelesine divovskih kukaca. Među njima je bilo mnogo poznanika koji bi nam kimnuli u znak prepoznavanja a zatim brzim korakom produljili dalje. Sve više sam se utapao u osjećaju krajnjeg poniženja, dijelom zbog toksične taštine, ali prije svega zbog toga što sam se sramio činjenice da razgovaram s ovim čovjekom, a ne stojim recimo sam i zamišljeno pušim, ili se možda hihoćem u nekoj grupici dok ogovaramo našeg poznanika.

I tako smo mladi pjesnik i ja pušili i razgovarali o nekom piscu čijem nastupu smo se posebno veselili.

– Njegovi su nastupi strašno monotoni, ali…
– To je mono-monotonija, nikada ne sluša sugovornika.
– I kada pokušava upravni govor…
– Nevjerojatno je dosadan, ali ne možeš ga prestati slušati i utapati se u tom oceanu dosade. Iz njega vječno sipi dosada. Dosadan je eliptično, ako znaš što želim reći. Zapravo, linearno. Njegovi dosadni monolozi kao da imaju neku vrstu kode, na kraju uvijek možeš uživati u malom okrajku dosade, dođe kao akcentuacija na gromadi dosade. Mislim da me možeš pratiti. Hoću reći, možda si to i sam uvidio, to je komad dosadnog glečera koji se otkida od vrištećeg kontinenta bijele dosade. Doduše, onaj njegov palimpsest o anđelima koji su zgrabili sportskog novinara iz redakcije dnevnih novina imao je stanoviti je ne sais quoi. Ali, kao da mu je nedostajala boja. Prava boja. Evo, recimo u ovoj pjesmi...

I dok sam se pokušavao našaliti na račun modnog izričaja dotičnog pisca, moj je sugovornik uočio nekoga i najednom poletio naprijed i u djeliću sekunde se vratio natrag s čovjekom. Učinio je to nevjerojatno brzim i prirodnim pokretom. Kao da mu se ruka produžila za nekoliko metara i za ovratnik uhvatila nemoćnu kreaturu, privevši ga kao što direktor škole hapsi osnovnoškolca koji puši iza škole (dok je ona, ruka, imala izraz ozbiljne, takorekoć 'naravne' serioznosti) te se čovjek bespogovorno stvorio pred nama.

Mladi pjesnik je trenutak imao slavodobitni izraz lica, ali pogledaj ovo: izbrisan je kao kapi kiše na vjetrobranu auta koje odlaze u nesigurnu povijest našeg postojanja - da bi ga zamijenio onaj prijetvorne poniznosti, nalik na masku kakvog iskusnog šefa protokola, ili političara koji se naslikava iza Velikog vođe, i ujedno osjeća navalu strahovite nadmoći ali i neodredive strave zbog čega se boji da će mu naočigled sviju krv udariti u glavu i da će izgledati kao golema ćelava znojna lizalica, pa se odlučuje na umirujući pokret smjernog polaganog sidrenja jedne šake u toplo okrilje druge te zurenje u pod uz povremeno podizanje pogleda prema bezobraznoj tmini objektiva koji mu se ruga i izaziva ga.

– Ovo je naš veliki pisac … Čuo si za njega, da? – rekao je mladi pjesnik čije je čitavo biće poprimilo značaj velikog impresarija. Pred nama je stajao pisac za kojeg sam doista znao i o kojeg su zadnjih tjedana svi spominjali, ali ga nitko 'baš' nije čitao, ili ga je 'tek krenuo čitati'. Njegovo ime postalo je kul i sveprisutno. Bio je lijep i nije živio ovdje, vratio se u zemlju nedavno, a ime je bilo takvo da je ljudima očito bilo vrlo ugodno izgovarati ga, čak i kada se za to nije ukazivala ni najmanja potreba.

Bio je značajan, možda ne baš šifra koja će ti otvoriti stražnju sobu svakog razgovora u kojem želiš sudjelovati, ali da smo u nekom velikom gradu s 'književnom scenom', on bi nesumnjivo bio toast of the town. Možda bi najpreciznije bilo reći da je izgovaranje njegovog imena u pravom trenutku imalo snagu glasnog spominjanja Rastka Petrovića u boemskoj kavani u Beogradu 1924. godine; možda će proći neopaženo, ali možda i dobiješ poziv za stol s najviše praznih flaša i najviše dugih balonera, a to je dakako stol za kojim želiš sjediti u boemskoj kavani u Beogradu 1924. godine.  

– Da, naravno… – pokušao sam odgovoriti, ali je impresario sasjekao sam začetak neminovno dosadne izmjene kurtoaznih besmislica: – E, i on ti je također neprijatelj. On je isto kritičar.

A zatim je značajno i čudnovato usporeno izgovorio moje ime - kao da pjeva predivni koral slatkog crvenog prezira - koje našem sugovorniku iz sasvim razumljivih razloga nije značilo apsolutno ništa.

Tako me predstavio, kao kritičara, to jest neprijatelja. Bilo mi je smiješno, mislio sam da je ironičan, da ga je napokon po ramenu potapšao smisao za humor.

– Da? Kritičar? – pitao je pisac.

– Da, radim za avangardni katolički književni tjednik Prsobrani kule stražare. U zadnjem broju smo se bavili političkim spisima Vinka Nikolića, recenzirali prijevod dnevnika sanjanja Davida Burljuka na aramejski, a poseban temat posvećen je utjecaju drevne sorte laringitisa na razvijanje usmenosti u Hrvata u vrijeme Ljudevita Posavskog. Uz to, predstavili smo rezultate istraživanja učinka raznih pripravaka i čarolija kojima se svekoliki kler suprotstavljao bauku sodomije koji je uzeo maha na prostoru od Petrove gore pa sve do Dilj gore. Također, prvi smo publicirali osnovnoškolsku zadaćnicu ni više ni manje nego samog Blaženog, na temu 'Moj heroj', gdje Kardinal opisuje život Julijana Apostate. Za ljepši spol smo, pak, pripremili duplericu nagog, malo je reći oku ugodnog Danielea da Volterre, kako ga je sanjala jedna od vidjelica iz Međugorja, koja je ujutro prestravljeno odjurila na policiju gdje je brže bolje izrađen foto-robot nesretnika.  

Nije me još do kraja ni sustigao sram zbog predugog i previše dovitljivog monologa koji je odavao dojam kao da sam ga pripremio davno unaprijed (što je tek manjim dijelom istina), a pisac od značaja je već zainteresirano vadio nekakav notes i kemijsku olovku.

– Da? Nisam čuo za to. Ponovi, molim te, da zapišem ime časopisa.  

Tada sam uočio u pogledu značajnog pisca specifičan odsjaj, od one vrste koja bi nekome možda izgledala kao samo utjelovljenje divnog i nježnog pjesničkog duha, oko koje priziva pogled i doziva kameru da mu se približi i uđe u njega poput montažnog postupka poznatog iz hiljadu filmova i preko četrdeset televizijskih serija, ali koje je moglo značiti samo to da preda mnom stoji štovatelj boga Morfija, i to onaj koji se vrlo nedavno klanjao na njegovom oltaru. Možda i maločas, na klonji pjesničkog festivala.

No čak i u takvom stanju, Kritičar, a to sam - shvatio si - ja, značajnom piscu nije mio i s olovkom u ruci izgovara riječi koje sam tada smatrao nezaboravnima, nešto kao savršenu definiciju banalnosti mržnje prema kritici. I baš mi je zato žao što ih se ne mogu sjetiti, što ne znači da jednom neću. Naprosto smatram da bi svako izmišljanje ili pokušaj aproksimacije, sve da i zvuči efektnije od originala... da bi sve to bilo samo brljanje i falsifikat, i samo bi unizilo delikatnu ljepotu antikritičke svijesti.

A ti znaš da ne volim izmišljati.

POVRATAK NA VRH STRANICE