Ponedjeljak
10.05.2010.

KRITIKA 73: Vladislav Bajac




A+ A-

Problem identiteta najveći je problem civilizacije kakvu danas poznamo. Od želje malih evropskih naroda za vlastitom državom i svih paradoksalnih suprotnosti koje iz toga slijede (nesređeni ili pak incestni odnosi s bivšim ili matičnim državama, sa susjednim zemljama i u konačnici s Evropskom Unijom kao naddržavom, odnosno carstvom), preko želje za stjecanjem ekonomskog, nacionalnog i političkog identiteta u mnogoljudnih zemalja dojučerašnjeg trećeg svijeta, pa sve do potrage za osobnim identitetom pojedinca kao pripadnika rodne, spolne, vjerske ili nacionalne manjine, ovaj opći poredak stvari i ubrzana, eksponencijalna deindividualizacija doveli su do još dubljeg potonuća u vrtlog potrage za identitetom.

Nedavne se 2008. u državi Srbiji, više no ikad opterećenoj višestoljetnom potragom za vlastitim identitetom, pojavio vrijedan i neobičan roman potpredsjednika lokalnog ogranka PEN-a, izdavača, pisca i prevoditelja Vladislava Bajca. Vrlo brzo njenu vrijednost prepoznala je književna publika, pa je Hamam Balkanija, kako je knjizi naziv, ubrzo ušao u finale izbora za NIN-ovu nagradu (dobio ju je Vladimir Pištalo za Teslu, portret među maskama), a ubrzo potom Bajac je proglašen i dobitnikom nagrade 'Balkanika' za najbolju knjigu objavljenu na jednom od balkanskih jezika. Nedugo zatim, krajem prošle godine roman je objavljen i u Hrvatskoj, u nakladi zaprešićke Frakture.

Hamam Balkanija knjiga je o vodi, o politici, o prijateljstvu i o dvojnosti. Jednom riječju, o identitetu. "Dvojinu su stari Sloveni imali u rečniku", kaže pjesnik, "i kada želim da kažem ja, ja kažem mi" – tako i Bajac piše knjigu s dva različita dijela, pomno strukturirani roman iz zajedničke srpsko-turske povijesti koja je danas možda više no ikad predmet prijepora, dvojbi, nerazumijevanja ili naprosto nijekanja. Priča koja se rastvara pred nama naizgled je romansirana biografija Mehmed-paše Sokollija, genijalnog državnika s kraja 16. stoljeća, iz doba najveće slave Otomanskog carstva.  Mehmed-paša je u dva navrata obnašao najvažniju svjetovnu poziciju u Osmanlija – onu Velikog vezira Porte, što bi u današnjim okvirima bilo ekvivalentno poziciji premijera, odnosno prvog ministra. Fascinantan je podatak da je na toj funkciji Sokolli ostao 14 godina služeći trojici sultana, uključivo i onom povijesno najvećem – Sulejmanu Veličanstvenom. Međutim, ono o čemu priča Bajac puno je slojevitije od puke romansirane biografije – Mehmed-paša Sokolli, historijski je fakt, bio je Slaven srpskog porijekla, rođen u istočnoj Bosni kao Bajo 'Bajica' Sokolović (što spominje i  Andrić), pokupljen kroz danak u krvi, odveden u Stambol i poturčen (Andrić tvrdi da se to zbilo u Sokolovićevoj desetoj, a Bajac u osamnaestoj godini), sa željom da se, kao i mnoga druga muška djeca iz svih krajeva turskog carstva odgaja za mnoge funkcije Imperija, od vojnih do izvršnih. Takva prirodna selekcija, te za ono doba savršena organizacija logistike, graditeljstva, mornarice i vojske dovela je do višestoljetne prevlasti Otomanskog carstva u jugoistočnoj Evropi, sjevernoj Africi i zapadnoj Aziji. Elem, Turci su uzimali samo jedno muško dijete po obitelji, pa je Sokoloviću u domovini ostao brat, odgajan za pravoslavnog monaha, kojem Mehmed-paša godinama kasnije odobrava uspostavljanje Pećke patrijaršije pomažući tako opstanku srpstva.

Odlomci (nimalo slučajno označeni arapskim brojevima) o sazrijevanju Mehmed-paše i njegovoj stalnoj borbi da strelovito napredujući kroz hijerarhiju carstva u sebi pomiri pravoslavlje i islam, porijeklo i realnost, prošlost i sadašnjost, krv i tlo, zamjenjuju se pravilnim redoslijedom s odlomcima (označenim istim, ali rimskim brojevima) u kojima Bajac u prvom licu ispisuje sasvim drukčije, gotovo esejističke stranice o vlastitoj potrazi za identitetom kroz opservacije na prijatelje-pisce i pisanje baš ove knjige time dodajući nepogrešivi postmoderni štih. Čak štoviše, u originalnom srpskom izdanju knjige čak su i poglavlja naizmjence napisana ćiriličnim pa latiničnim pismom dodajući tako važnost i obogaćujući spomenutu dvojnost (međutim, taj se moment, razumljivo je, izgubio u hrvatskom latiničnom izdanju). I kad Bajac kaže 'ja', misli na 'mi', misli na kozmopolitsku, otvorenu, tolerantnu, inteligentnu Srbiju, nimalo opterećenu prošlošću, već u miru s izmiješanom vlastitom bizantskom i otomanskom tradicijom koja joj je nerazdjeljiva i zajednička, upravo obrnuto od strahota koje su nedavno prokuljale Sokolovićevim zavičajem baš u ime i zbog spomenutih tradicija, i to baš od strane Bajčevih zemljaka. Uz to, Bajac svoje vlastito današnje traženje identiteta hrabro dovodi u kontekst sa Sokolovićevim, tvrdi da je knjiga i tema izabrala njega, na borhesovskom tragu povlači etimološke i zemljopisne paralele (Bajac-Bajica, Beograd-Istambul, pravoslavlje-islam) i vrlo često izmjenjuje savjete i iskustva oko pisanja ove knjige ni sa kim drugim do s Orhanom Pamukom (tu se nazire odnos Mehmed-paše i sultana Sulejmana kao paralela odnosa Bajca i Pamuka). Taj je kontekst ipak pomalo pretenciozan, jer Bajac malo previše inzistira na svom kozmopolitstvu i prijateljevanju s bitnicima, folk-pjesnicima, svjetskim piscima, u čitavu priču upetljava Borgesa i Joycea, izgubljeni jugoslavenski identitet i Leonarda Cohena. No, čitavoj slici romana taj pomalo paunovski stav zapravo ne odmaže previše. Sokolovića je Bajac (nadam se, svjesno) izgradio prejakim likom da bi ga itko (pa bio to i sam autor) mogao ugroziti s povijesne distance od pet stoljeća.   

Još jedan bitan kontekst romana je prijateljstvo – tokom čitavog svog života, duž ratnih putešestvija uzduž i poprijeko carstva Mehmed-paša Sokolović prijateljuje s glavnim carskim arhitektom, graditeljem Sinanom Mimarom, legendarnim prvim neimarom carstva koji je za sobom ostavio mnoštvo graditeljskih remek-djela, onodobnih čuda gradnje koje i danas plijene svojom ljepotom. Naravno, i kroz tu se vizuru romana javlja identitet kroz dvojnost: Sinan je navodno rođen kao Josif, pravoslavni Grk, i kroz to se višedesetljetno prijateljstvo ogleda odnos prema vlastitoj, osobnoj povijesti. Mehmed-paša kao zadužbinar (danas bi se reklo investitor) i Sinan Mimar kao genijalni arhitekt zajednički podižu građevine javne namjene, koje će, današnjim jezikom rečeno, služiti lokalnoj zajednici. Pritom su bili pažljivi prema tuđim vjerama ne gradeći džamije tamo gdje nema previše islamskog življa (ergo, po Srbiji) , ne samo zato što su iz jedne drukčije vjere i sami potekli, već i zato što je odlika carstva bila da se protiv unutarnjih neprijatelja bori vjerskom slobodom, organizacijom i redom (sličnu je lekciju vrlo efikasno primijenila i Austrougarska u onih nekoliko godina vladavine nad tamnim vilajetom.) Dakle, dobri paša Srbin i njegov prijatelj Grk gradili su karavan-saraje, svratišta, javne kuhinje, mostove i hamame. Otud i voda, otud i očita poveznica Hamama Balkanija s Ivom Andrićem - majstor Sinan je izgradio po Sokolovićevu nalogu i legendarnu ćupriju na Drini, te obližnji hamam, javnu kupelj, prostor za pročišćenje vodom, točno kako Mehmed u jednom dijalogu kaže Sinanu: "...Hamami su mesta sa toliko značenja. U njima se ne pere samo telo. Niti samo njegova površina. I iz tela se ispira sve što nije čisto (...)." A Sinan mu odgovara: "Da si latinski hrišćanin, pomislio bih da tražiš iskupljenje greha. Ali, po mom grčkom i tvom srpskom pravoslavnom odricanju, dovoljno će biti da se tako samo pročišćujemo." Ne čudi stoga otkud i naslov ovoj knjizi.

Ovdje moram dodati još jedan komentar - senzibilni i nacionalno osviješteni hrvatski čitatelj neke bi autorove povijesne procjene iz ove knjige lako mogao dovesti u pitanje, na trenutke se nacionalni rakurs previše otme kontroli i srpstvo nabuja malo preneukusno ("Islamizacija je od svih naroda pod osmanskom vlašću najtemeljnije obavljena među Srbima, gde god da su živeli. Razumljivo, kada se zna da su Srbi bili najmnogoljudniji porobljeni hrišćanski narod u Evropi"), između redaka daju se pročitati iz današnje vizure pomalo sumnjive implementacije srpstva (recimo, u Dubrovačku republiku), što nije povijesno točno jer se definicija nacionalnog (Hrvati vs. Srbi) javlja u današnjem obliku tek u 18. stoljeću i kasnije, pa je pomalo nekorektno imputirati današnje stavove u davnu prošlost (sindrom naknadne pameti). Osobno nisam dopustio da mi to omete uživanje u tekstu, jer je konačna poruka knjige ipak duboko humana – poštivanje identiteta Drugog u svim njegovim različitostima, toliko daleko od ovih današnjih navika. Naravno, ne treba zaboraviti da je Otomansko carstvo u mnogim segmentima bilo krajnje surovo prema raji i neprijateljima – Bajac je vješto iskoristio povijesnu činjenicu, te na površinu izvukao i romansirao ono najbolje šaljući vrlo jasnu poruku koja vrlo dobro korespondira sa problemima današnjice. Konačno, ovo je hrabar i dobar roman o identitetu. Identitet je, kako nas podsjeća i sam autor, skup znakova koji jednu osobu ili predmet općenito karakteriziraju i po kojima se razlikuje od ostalih osoba ili predmeta. "Dakle, skup različitih znakova sačinjava u zbiru istost koja zatim postaje (opet) različitost u odnosu na druge!" U današnje, kvazislobodno i antiintelektualno doba, već je i takav stav vrlo hrabar iznese li se, recimo, na beogradskom gay-prideu ili na koncertu Marka Perkovića Thompsona.    

Božidar Pavlović


Božidar Pavlović (1971, Zagreb) - nije završio nikakav društveni fakultet, ali jest elektrotehnički, no to mu pri čitanju i razmišljanju nimalo ne smeta. U radno vrijeme radi nešto drugo. Svojedobno pisao za Kult i Nomad. Danas piše isključivo za Booksu.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.