Ponedjeljak
08.02.2010.

KRITIKA 61: Josip Novaković




A+ A-

Bilo bi isuviše lako napasti Novakovića preko raznih linija. Veći bi dio tih napada, dakako, bio upućen ad hominem i sa samom knjigom ne bi imao ni najmanje veze. No, kako je ta vrsta polemičkog diskursa postala iznimno popularna u hrvatskom javnom prostoru (za recentniji primjer pogledati polemiku Pavičić vs. Marušić povodom animiranog filma Duga) tomu se ne bi trebalo bog zna kako čuditi. Ipak, kako smo se od početka ovog projekta trudili pružiti svojevrstan kontrapunkt etabliranoj kritici, tako ćemo i ovaj put odustati od linije manjeg otpora i zaroniti u tekst. Tko zna, možda u njemu i uspijemo pronaći štogod što bi ušutkalo dežurne nacionaliste i ksenofobe kojima ova knjiga i nehotice daje previše materijala. Čemu ovakav uvod?

Zanemarimo li načas sve ostalo, Prvi aprila (Algoritam, 2009.) pripovijeda priču o Jugoslaviji i Titu, o Domovinskom ratu i Tuđmanovoj vladavini, o komunizmu, ustašluku, četnicima i partizanima. Već sama činjenica kako se svi ovi pojmovi nalaze unutar okvira nevelike knjige, koja ih k tome, ne tretira kao bitno različite pojave, dovoljna je kako bi se zaustavili tiskarski strojevi i vijest o kakvoj korupcijskoj aferi zamijenila s onom o još jednom veleizdajničkom procesu i nužnošću smanjivanja državnih izdataka za kulturu. Pridodamo li tome činjenicu kako je Josip Novaković krajem sedamdesetih emigrirao u Sjedinjene Američke Države te kako je knjiga izvorno pisana na engleskom jeziku za američku publiku koja ovaj dio zemaljske kugle poznaje koliko i Istočni Kirgistan tada dolazimo do spoznaje kako pred nama stoji beskrajan potencijal za svakovrsna iščitavanja. Takva iščitavanja (koja sada i meni i vama padaju na pamet) imaju samo jednu svrhu – pokazati kako se, neovisno o samom tekstu, u svaku ljudsku tvorevinu može upisati odgovarajuća ideološka matrica. Koja u ovom slučaju ima veze s lokalnom politikom. I tek pokoju dodirnu točku sa samim tekstom.

Stoga moramo pokušati izvući Novakovića iz žrvnja hrvatskog politiziranja i pokazati kako Prvi aprila može ponuditi nešto više. Na kraju krajeva, Hrvati i Hrvatska ovdje su samo usputna, potpuno nebitna stavka.

Očigledno je kako je Novaković dobro upoznat s europskom pripovjednom tradicijom. Kako intimno poznaje sve one Candide, Švejkove, Čonkine i čitav zbor pomalo blentavih, ali u osnovi dobroćudnih likova koji su se na svom životnom putu susreli s državnim aparatom. Nalazimo u knjizi i tragove Oskara iz Limenog bubnja, kafkijanske snomorice i orwellovski teret birokracije. Tu su i podsjetnici na hrvatski roman s kraja devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća – Marcel Bušimski i sva sila studentarije koja je u nikakvim uvjetima studirala po praškim sveučilištima, obolijevala od sušice i u slobodno vrijeme razmišljala o smislu života i neskladu između pojedinca i države. Ipak, Ivan Dolinar, glavni junak o kojemu nam priča nepoznati glas kojeg pratimo od početka romana bitno se razlikuje od svojih književnih prethodnika. Da bi to razumjeli, potrebno nam je nakratko se prisjetiti srednjoeuropske ideje o malom čovjeku i njegovoj ulozi u Povijesti.

Uvjetno rečeno, u javni diskurs uveo ju je Hašek, popularizirao Kundera, a umjetnički najuspjelije obradila Zagrebačka škola crtanog filma. Ideja koja se razvila u sumrak jedne od posljednih monarhija, razvila se u jedinstveni filozofski univerzum u vremenu Hladnog rata. Svi likovi proizašli iz ove tradicije imali su jednu zajedničku osobinu – želju za normalnim životom lišenim velikih ideoloških sukoba, životom u kojem su jedine bitne stvari bile posve bazične potrebe, hrana, sklonište, unutarnji mir i obitelj. No, 'mali čovjek' bio je unaprijed osuđen na propast. Povijesna kretanja koja su se odvijala bez njegovog nadzora, neprestano su ga uvlačila u sebe. Prisiljen pripadati, odrediti se kao nacionalist, federacionist, komunist ili kapitalist, mali je čovjek morao izgubiti tlo pod nogama. Ne samo da u njegovom vlastitom ontološkom univerzumu nije bilo mjesta knjiškim i političkim idejama, već ih isti nije mogao pravo ni razumjeti. Stoga je isti, i nehtijući, postao destruktivnom silom svakoga sistema – nepouzdanim faktorom koji je tiho rogoborio protiv vlasti, anarhistom kojemu je i Jedna i Druga strana bila nepoželjna. Paradoksalno, upravo je zbog svoje apatije i političke nezainteresiranosti postao glavnim problemom političkog aparata. Ivan Dolinar krenuo je suprotnim putem i završio s istim rezultatom. Novakovićev junak nije nezainteresirani pojedinac kojemu nema ništa milije od kobasice s kiselim kupusom i pola litre vina jer "zaljubio se u moć čim je naučio puzati." No, umjesto da završi kako kakav funkcioner koji odlučuje od sudbinama tisuća ljudi, do kraja romana Ivan Dolinar će završiti kao radnik u tvornici metala u hrvatskom Nižegradu, daleko od bilo kakvog položaja i utjecaja. Još jednom paradoksalno (a Dolinarov životni put sastavljen je od samih paradoksija), moć će zadobiti tek nakon smrti kada, u funkciji duha, postaje slijepom pjegom maloga mjesta, izvorom straha i nemira mještana koji ne mogu prihvatiti kako netko, registriran (i pokopan) kao mrtvac, slobodno šeće ulicama i bez srama se ukazuje ljudima.

Dolinar će tako, unatoč ambiciji, zbog niza nesretnih događaja i nesporazuma (koji sjajno ocrtavaju mehanizme režima, ne samo onog Jugoslavenskog i post-jugoslavenskog) završiti na Golom otoku, postati pripadnikom obaju vojski za vrijeme Domovinskog rata, biti mučen, nastrijeljen, uboden nožem, prisiljen ubiti čovjeka, razviti hipohondriju i propustiti svaku priliku koja bi ga mogla izvući iz neminovnog pada. Ipak, Novaković se ne zadržava isključivo na satiričkom modu pripovijedanja. Svjestan kako svaka satira omogućava višestruka iščitavanja, Novaković je morao ponuditi i ozbiljniji podtekst. 

Kolikogod se sprdao sa prošlim sistemima (Dolinarovo pismo Titu povodom Dana mladosti, može se bez problema uvrstiti u antologijske trenutke hrvatske književnosti), Novaković se smije i post-ideološkom svijetu, ne propuštajući se suptilno obračunati sa idejama braka, ljubavi i suvremenom idejom tržišta. Nakon što, bez veće štete, preživi Jugoslavensko razdoblje, Dolinar se kao nediplomirani filozof, nalazi u još goroj poziciji. U post-ratnom razdoblju, koje je nekritički zamijenilo jednu ideologiju drugom, unutar bujajućeg liberalizma i demokratskog uređenja, kritički se glas i ovaj put pokazuje kao nepoželjan. Jednom kada Dolinar odbaci iluzije o osobnom uspjehu te postane ozbiljnijim i dubljim kritičarem društva oko sebe, tek tada sav apsurd takve pozicije dolazi do izražaja. Novaković se u tom trenutku odvaja od lokalne politike i zalazi na staro polje humanističke tradicije, problematizirajući opreku između mislećeg pojedinca i socijalnog inženjeringa koji istome dodjeljuje unaprijed propisanu ulogu. Upravo zbog ovoga Prvi Aprila izdiže se iznad jeftine satire o apsurdima balkanskih banana-republika pisane za američku publiku. Kad iz teksta izbacimo sve pomno smišljenje ključne riječi (Tito, komunisti, Tuđman, hercegovačka klika, Goli otok, ratna zvjerstva), koje služe tome kako se slika ovog podneblja ne bi previše udaljila od općenite predodžbe američkog čitatelja, tada pred nama ostaje tekst tek labavo povezan s nekim konkretnim vremenom. Tekst koji u najboljem smislu crpi iz kritičkog potencijala književnosti i svome čitatelju pruža materijal za razbijanje glave. Moglo bi se prigovoriti Novakoviću kako njegova Hrvatska nije ništa drugo doli skup općenitih simbola bez ikakve veze s onim što Hrvatska danas jest, no takav bi prigovor značio kako ne vjerujemo tekstu i kako se u njemu ne možemo prepoznati.

Novaković suvremenom hrvatskom čitatelju pruža pomalo staromodno ogledalo, okrhnutih rubova i kičastog dizajna, no ipak ogledalo koje besprijekorno obavlja svoju mimetičku funkciju. Pogledavši u tekst, čitatelj će zateći vlastiti odraz. Što će s njime napraviti, pitanje je na koje Novaković ne nudi odgovor.

Matko Vladanović


Matko Vladanović (1984, Split) - pripada prvoj generaciji koja na glavi nije nosila pionirsku kapu. Privodi studij filozofije, hrvatskog jezika i književnosti kraju, a s onim japanskog jezika tek otpočinje. Objavljivao svoje tekstove u Futuri, Kvadratu, na Studentnetu, a sada i na Booksi. Voli sve što vole mladi.

***

KRITIKE - aktivna suradnja mlađe kritičarske populacije Bookse i beogradskog Betona.

Kritičko skeniranje novih domaćih knjiga i probrane regionalne ponude (BiH, CG, Srbija). Sve ono s čim ste se htjeli upoznati i vrijednosno usporediti, samo što nije bilo nikoga da se time pozabavi.

  

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.