Ponedjeljak
17.08.2009.

KRITIKA 41: Robert Međurečan




A+ A-

Unatoč odličnoj naslovnici koja zapinje za oko, čim znatiželjnik otvori korice proznog prvijenca Roberta Međurečana Prodajem odličja, prvi vlasnik (Konzor, 2008) zapljusne ga loš humor kojim se autor pokušava našaliti, kao, na svoj račun i na račun vlastite nam države. Bilješka o autoru podjednako je upečatljiva, tako da vas na čitanje može nagnati tek fama koja se počela kotrljati nakon što je Međurečan ušao u najuži krug kandidata za nagrade Jutarnjeg lista i T-portala. Moram priznati da je i mene zaintrigirala ta činjenica, pa sam se odvažio na zaron u nepoznato.

Jedna od stvari koje najviše zamjeram proznim prvijencima (i propozicijama raznih književnih natječaja) jest nedostatak inicijalne samokritike – meni se iskreno čini da nijedna knjiga nepoznatog autora ne bi smjela ugledati svjetlo dana bez prijekog suda barem petorice autorovih pismenih prijatelja i znanaca koji će izmasakrirati inherentno neizbrušen autorov stil, interpunkciju, rukavce radnje, nategnute usporedbe, krutost i pretjeranu eliptičnost rečenica, plošnost karakterizacije likova i korištenje glagolskih vremena, a potom ni bez iskusne uredničke ruke koja će dotjerati sve to u smislenu cjelinu. U ovom, kao i u mnogim sličnim slučajevima, očiti nedostatak ikakvog procesa dorade u vremenskom odsječku između autorovog printera i tiskarskog stroja nevjerojatno uništava bilo kakav užitak čitanja.

Elem, knjiga je personifikacija problema hrvatskih branitelja. Početak je vrlo šabloniziran i prežvakan milijun puta, a umijeće pripovijedanja je na razini dnevnih novina  – PTSP, obiteljsko nasilje, alkohol, ogorčenost na državu, "zašto smo se borili", izlizane stilske figure kojih se autor ne odriče kroz čitav roman ("...nijemo će i tiho plutati morem tuđih krivica kao rastočena olupina..."), slijedi brzopleto objašnjavanje traume glavnog junaka (nakon doslovno pet stranica o njemu već skoro sve znamo – takvu brzinu podnosi jedino kratka priča, nikako ne i roman), te patetični spas od samoubojstva – vjerovali ili ne (oprez: spoiler), glavnog lika je od tog groznog čina spasio prekrasni psić koji je izronio iz dubina sljemenske šume.

Inače, roman je podijeljen u 6 poglavlja koja su nazvana vrlo umješno, te se usuđujem ustvrditi da je ta podjela najbolji dio knjige – primjerice, prvo se poglavlje zove 'Put u Damask' što je aluzija na putovanje i preobraćenje svetog Pavla, pa tako glavni junak Viktor (nomen est omen, ne?) odlazi u Vukovar suočiti se sa svojom traumom. Još jedna pozitivna stvar jest da se autoru ne može zanijekati prilično dobro građenje napetosti čak i tako siromašnim i jednostavnim stilskim instrumentarijem. Nadalje, roman je prepun nepotrebnih epizoda i pretjerane simbolike (pljačkaš banke preobučen u svećenika ili žena u bijelom koja u zoru stoji pod vrbom negdje u vukojebini), redoslijed riječi je na trenutke začudno osnovnoškolsko zadaćnički ("...Sa zebnjom je Viktor gledao kako ga kola hitne pomoći odvoze. Hoće li ga ikad više vidjeti..."), a usto, i upitne rečenice znaju pogubiti vlastiti smisao.

Fokusiramo li se na radnju, u njoj je sve puno pravednog gnjeva; iz nacionalnog rakursa, Srbi su bezosjećajna gamad (premda "nisu svi isti", priznat će Viktor u jednom trenu), dok su Hrvati na prvu loptu grubi heroji, kasnije u njima proradi srce, emocije, što li, pa kad i ubiju pokojeg četnika (dužnog ili nedužnog, svejedno je) proganja ih cjeloživotna grižnja savjesti.  Dobro, svi znamo tko je tu koga napao, a tko se branio, ali ipak, takav kliše ne čini dobru književnost.

Ako je pisanje knjige terapija, onda OK, ali ako ovaj roman pretendira biti ozbiljnom književnošću (što su izravno potvrdile nominacije za nagrade), onda ovdje nešto ozbiljno nije u redu. Rat je završio prije 14 godina – mislim da je to dovoljno vremena da se sustavno i objektivno mogu preispitivati djela, uloge i posljedice tih vremena. Nažalost, danas su hrvatski branitelji rod avetnjaka, kasta nedodirljivih koju nitko ne uzima za ozbiljno, svi ih se boje, dovoljno su razjedinjeni i toliko lako politički upravljivi da je nemoguće očekivati da se ikad više nametnu kao bitan ili dovoljno legitiman društveni element. Potpuna integracija (osim individualne) u društvo vjerojatno je nemoguća jer su tvornice rasprodane i brodogradilišta u stečaju – preostao im je Thompson, bezvezno i sterilno desničarenje ili tu i tamo kakav glasnogovornik beznadno zapeo u vremenu i prostoru; citirajući jednu karakterističnu rečenicu iz knjige, može se reći "Vrijeme je ovdje, izgleda, davno stalo". And that's all there is. To jesu klišeji i nepravedne generalizacije, ali ova se knjiga svjesno strpala među njih.

Međurečanov je roman beznadno zapeo negdje pred kraj devedesetih, kad je kinima harao Mondo Bobo, iako je, da nastavimo prispodobu, realizacija knjige bliža izvedbi onodobnog klasika Vrijeme za.... Uglavnom, nedostatak supstance nastoji se nadoknaditi jeftinom simbolikom, a Domovinski rat nije zaslužio da mu ovo bude referentna proza – uvijek ću svakome prije preporučiti Josipa Mlakića, bosanskog strojarskog inžinjera.

Božidar Pavlović


Božidar Pavlović (1971, Zagreb) - nije završio nikakav društveni fakultet, ali jest elektrotehnički, no to mu pri čitanju i razmišljanju nimalo ne smeta. U radno vrijeme radi nešto drugo. Svojedobno pisao za Kult i Nomad. Danas piše isključivo za Booksu.

***

KRITIKE - projekt aktivne suradnje mlađe kritičarske populacije Bookse i beogradskog Betona.

Kritičko skeniranje novih domaćih knjiga i probrane regionalne ponude (BiH, CG, Srbija). Sve ono s čim ste se htjeli upoznati i vrijednosno usporediti, samo što nije bilo nikoga da se time pozabavi.

 

POVRATAK NA VRH STRANICE
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu. Hvala što prihvaćate kolačiće i pomažete portalu!