Ponedjeljak
22.06.2009.

KRITIKA 36: Damir Hoyka




A+ A-

U pogovoru knjige Xavia (V.B.Z., 2009.) napisane su slijedeće riječi: "U pisanje Xavie upustio sam se iz pobude da predložim moguće unapređenje našeg svijeta, a time i kvalitete naših života." Ova misao, koja dolazi na svršetku balade, otkriva nekoliko misli o prirodi književnosti, kao i o entuzijazmu i energiji koje je autor uložio u ovaj projekt. Na Damira Hoyku nismo do sad nailazili u književnim vodama. Ako smo ga zbog nečega i tražili, njegovo smo ime mogli pronaći podno brojnih fotografija koje su kroz godine preplavile internetske stranice i galerijske zidove. Njegov izlet u književne vode započeo je pomalo neortodoksno. Umjesto nekog od prihvaćenih žanrova, koji bi mu nesumnjivo donijeli širu čitalačku publiku, Hoyka se odlučio na plovidbu vodama spekulativne fikcije. Uzevši u obzir prirodu ideja na koje nailazimo u knjizi, drugačiji postupak nije ni bio moguć. 

Priča Xavije smještena je u blisku budućnost, dovoljno blisku kako nam ne bi predstavljala ozbiljnije spoznajne teškoće, a opet dovoljno udaljenu kako bi predložene tehnološke manipulacije bili u stanju prihvatiti kao moguće. U njoj nema kompliciranih tehničkih termina na čije bi svladavanje i pravilno izgovaranje trebali uložiti daleko više napora nego što bi to zasluživali, i premda je tehnologija o kojoj je riječ za današnju znanost poprilično udaljena (poput snimanja i pohranjivanja na vanjsku memorijsku jedinicu svih neuroloških aktivnosti u mozgu) njena adaptacija u spoznajne obzore prosječnog čitatelja ne bi trebala biti odveć invazivna. Rezultat smanjivanja tehno-žargona u praksi znači kako će knjigu moći prihvatiti i oni kojima nije životni cilj iščitavati romansirani udžbenik iz fizike. No kako je u spomenutom žanru određeno baratanje nesvakidašnjim terminima nužnost, morat ćemo ga prihvatiti kao nešto bez čega se ne može. Koliko je ono dosljedno prosudit će netko tko je u fizici potkovaniji od mene. Centralna ideja Xavije ionako se ne iscrpljuje maštovitim nazivima budućih tehnologija. 

Osnovna ideja ovoga teksta (nastojte ne biti iznenađeni) upravo je fotografija – shvaćena kao potpuno preslikavanje prirodnog objekta u njemu neprirodan medij. Dok je klasična fotografija zastala na proizvodnji nepomičnih slika, koje je još Platon smatrao dvostruko udaljenima od stvarnosti, fotografija Xavije otišla je nekoliko koraka dalje. Tehnologija Xavijinog svijeta omogućila je potpuno preslikavanje ljudi unutar virtualnog medija. Odustajući od dualističke ideje, koja je bit čovjeka podijelila na egzistirajuću materiju i neuhvatljivu dušu, odgovornu za sva dobra i zla, Hoyka se priklonio suvremenijim opisima čovjeka – onima koji ga shvaćaju kao rezultat interakcije elemenata biološkog sustava. Pod pretpostavkom kako je moguće zabilježiti svaku informaciju koju tijelo proizvede, prevesti je u niz binarnih kodova i zapisati na prijemčljiv medij, san prvih fotografa i slikara, onaj o potpunom preslikavanju stvarnosti, iznenada izlazi iz domene nedostižne utopije. Novi oblik života, sastavljen od električnih impulsa i nakupina informacija otvorit će nove mogućnosti ljudskom rodu, a novi oblici postojanja konačno će pružiti mogućnost odvajanja uma od sebičnih zahtijeva tijela koje neprestano traži neku vrstu održavanja. Transformacija društva koja bi se odigrala jednom kad bi takva tehnologija izašla iz vojnih laboratorija te postala dostupna sveopćem ljudstvu, na prvi se pogled čini dalekosežnom. Osvrnemo li se na trenutak na količinu vremena koju svatko od nas provodi pred monitorom računala vodeći virtualne živote, postat će nam jasno kako je Hoykina vizija samo neznatan korak dalje u galopirajućem trendu virtualne egzistencije. 

Jednom kad je odabrao centralni problem svoje knjige, Hoyka je mogao birati između nekoliko puteva njegovog razvoja. Nažalost, izabrao je onaj lakši, put kojim su davno prije njega prošli američki pisci znanstvene fantastike. Xavia se odvija na granici žanrova tehno-trilera, špijunskog romana, ljubavne priče i šunda, što od čitavog teksta čini neobičnu mješavinu elemenata s kojima Hoyka, nevičan romanesknom pripovijedanju, ne barata najbolje. Tako uz reminiscencije o potencijalu spomenutoga otkrića nailazimo na dugačke odlomke kojima dominiraju pucnjevi iz laserskih pušaka, odlomke o androidovoj potrazi za emocijama (što nam je, ako ni iz čega, poznato iz Zvjezdanih staza), malo militarističke patetike i općih mjesta o časti i odanosti, te pokoji pasus o subverzivnom potencijalu umjetnosti. Kako mu ni samome valjda nije jasno koju bi vrstu jezika kada i gdje upotrijebio, čitatelj će se zateći pred nizom neobičnih odlomaka koji bi se najbolje mogli usporediti s lošim prijevodima britanskih i američkih pisaca. Upravo je neprirodnost jezika ono što čitatelja neprestano odbija od potpunog uranjanja u Xavijin svijet. Inače solidno vođena žanrovska priča neprestano ispada iz takta u trenucima u kojima usred najžešće pucnjave ili svađe likovi progovaraju na besprijekornom standardnom hrvatskom jeziku. Priči ne pogoduje ni pomalo neobična lektura, no to je nešto za što ne možemo držati Hoyku direktno odgovornim.

Niz stručnih suradnika koje spominje u zahvalama na kraju knjige, kao i vlastita promišljanja o teoriji fotografije na kraju su ipak doveli do toga da Xavia ne bude samo još jedna od blijedih kopija američke fantastike. Pozivajući se na Dawkinsovu teoriju o memima, kao i na neke postavke biološke psihologije Hoyka je uspio iznijeti nekoliko zanimljivih opažanja o prirodi ljudske egzistencije koja, po mišljenju potpisnika ovih redaka, ne uspijevaju ispuniti cilj postavljen u pogovoru. Smatrajući kako je manipulacija informacijama ono što izvlači čovjeka iz darwinističke situacije borbe za opstanak, te od njega čini biće koje je spremno utrošiti energiju na 'nekorisno' duhovno unaprjeđenje (Dawkins bi to nazvao 'oštrenjem svijesti'), Hoyka predlaže eliminaciju tijela kao početnu točku novog evloucijskog skoka. Ova ideja stara je nekoliko tisuća godina, no za razliku od indijskih asketa koji su pokušavali dokinuti vezanost uz tijelo, Hoykini su se likovi preselili u virtualni medij sa punom prtljagom. Bez obzira na to što se svijest preselila iz jednog nositelja u drugi, ona je u svom novom staništu zadržala sav emotivni potencijal. Premještajući cjelokupno iskustvo i emocionalnu sposobnost u virtualnu stvarnosti, uzdajući se previše u racionalnost i sposobnost bržeg baratanja sa više informacija, Hoyka se u osnovi poveo za Sokratom – koji također nije mogao prihvatiti činjenicu da ljudi, pred kojih je postavljen izbor, neće uvijek prihvatiti racionalnu (tj. dobru) opciju. Promjena čovjeka na način na koji je prikazana u Xaviji ne omogućava evolucijski skok, već samo premješta staru borbu na novi teren. Igrači, nažalost, ostaju isti.

Xavia je čitljiva knjiga, nimalo lošija od žanrovskog prosjeka, koja bi bila još čitljivija da je nekim slučajem provela još koji mjesec na uredničkom stolu. Nekoliko izbačenih pasusa, rekonstrukcija jezika, izbacivanje suvišnih opisa i naglašavanja, učinilo bi od ove knjige (premda bi je to skratilo za otprilike pedesetak stranica) materijal bliskiji književnoj razini koju smo nekako navikli zahtijevati. I premda nam Xavija ne otkriva mnogo toga novoga o svijetu i životu, premda se često gubi pokušavajući balansirati sa raznim žanrovskim elementima, i premda nikada neće postati relevantna u bilo kojem književnom smislu, ipak nam pruža dovoljnu količinu zabave i napetosti da je ne možemo tek tako otpisati. Pogrešno bi, doduše, bilo povući znak jednakosti između Xavije i ostatka spekulativne fikcije te sve svrstati u jedan koš. No, kao uvod u ozbiljnije tekstove, kao priučavanje na jezik znanstvene fantastike, i na kraju krajeva, kao ljetna relaksacija, Xavija će nam sasvim dobro poslužiti.

Matko Vladanović


Matko Vladanović (1984, Split) - pripada prvoj generaciji koja na glavi nije nosila pionirsku kapu. Privodi studij filozofije, hrvatskog jezika i književnosti kraju, a s onim japanskog jezika tek otpočinje. Objavljivao svoje tekstove u Futuri, Kvadratu, na Studentnetu, a sada i na Booksi. Voli sve što vole mladi.
***

KRITIKE - novi projekt na portalu booksa.hr!
Aktivna suradnja mlađe kritičarske populacije Bookse i beogradskog Betona.

Kritičko skeniranje novih domaćih knjiga i probrane regionalne ponude (BiH, CG, Srbija). Sve ono s čim ste se htjeli upoznati i vrijednosno usporediti, samo što nije bilo nikoga da se time pozabavi.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.