Ponedjeljak
05.03.2012.

KRITIKA 141: Mića Vujičić




Extra_large_ostar_start
A+ A-

U oštroj suprotnosti s naslovnom nogometnom metaforom 'oštar start', Mića Vujičić starta vrlo blago: više poput nekog lakonogog fantazista nego poput robusnog, surovog stopera. Debitantski roman mladog (rođen 1979.) novinara i književnog kritičara intimistički je kaleidoskop fragmenata 'male', obiteljske povijesti, vješto zaljuljan između lucidne duhovitosti i odmjerene, melankolične sentimentalnosti. Što je zanimljiv, svjež način da se pripovijeda o devedesetim godinama, desetljeću nacionalizama, ratova, (hiper)inflacija, siromaštva, oko kojeg se plete najveći dio pripovjedačevih reminescencija. Vujičić se, tako, s jedne strane pridružuje izrazitoj, postjugoslavenskoj 'generacijskoj' tematskoj tendenciji spisateljica i pisaca rođenih krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih, ali se, s druge, iz nje donekle izdvaja suptilnim prigušivanjem socijalno-političkog konteksta fragmentiranim epizodama iz pomaknute svakodnevice jedne mokrinske obitelji.

Takav je prosede ponudio dobre razloge da Oštar start (Stubovi kulture, Beograd, 2010) dočekaju rijetko ujednačene pohvale: kritičarke i kritičari koji su o njemu pisali redom su ga ocjenjivali vrlo pozitivno, Miljenko Jergović uvrstio ga je na listu pet najboljih naslova objavljenih 2010, David Albahari također ga proglasio 'jednim od najboljih' romana pretprošle književne sezone. Kad hrvatsku recepciju suvremene srbijanske književnosti ne bi do karikaturalnosti malformirao utjecaj nekolicine nakladničko-knjižarskih monopolista, koji su s tržišta istisnuli male, neovisne knjižare i praktički onemogućili pristup onim knjigama i autori(ca)ma koji se ne nalaze u njihovu izdavačkom programu, bilo bi zanimljivo promatrati kako bi se Vujičića čitalo s ove strane granice – priče o sudbinama srbijanskih vojnika ubijenih ili nestalih negdje u Slavoniji, iako na rubovima narativne okosnice romana, nude zanimljivu, zrcalnu perspektivu rata.

"Nikada nećemo saznati u kom grobu počiva stric Sima", otvara pripovijest temeljna situacija koja će potom generirati raspršen i labavo ulančan niz priča iz obiteljske povijesti. Stric Sima, nestao negdje kod Vukovara, brat je blizanac naratorova oca; u neprekidnom iščekivanju njegova povratka, otac svaki put kad uđe u kuću glasno viče "Ja sam!", brije se isključivo u zamračenom kupatilu a šiša leđima okrenut zrcalu frizerskog salona, kako ne bi u odrazu gledao lik izgubljenog brata: već ovi detalji s uvodnih stranica romana zgodan su primjer razigrane spisateljske imaginacije, sklone duhovitoj začudnosti na granicama apsurdizma. I već je njima naznačen osnovni problemski čvor romana: pitanje identiteta, koje Vujičić zapliće nenametljivo, ali dosljedno, sve dok na završnim stranicama ne dovede u pitanje status svih svojih likova i upravo ispripovijedane priče.

A priča se grana brojnim rukavcima kroz neobičnu metatekstualnu napetost postavljenu, s jedne strane, naratorovim svjedočenjem o preziru kojim je stric Sima gledao na anegdote ("Vikao si, pijan, da je anegdota najveći neprijatelj priče i da pisac mora odoleti njenoj sladunjavosti, a drugi su te belo gledali, nemajući pojma o čemu pričaš. Anegdota je vic, sirova, glupa, banalna, providna, crkla anegdota – najveći neprijatelj pripovedača") i, s druge strane, pripovjedačevoj nemogućnosti da priču ispriča izvan neprestanog nizanja anegdotalnih situacija, kratkih, poantiranih epizoda od kakvih se slaže mitologizirani puzzle svake obiteljske mikropovijesti.

Najveći je dio romana posvećen takvom, anegdotalnom razvoju likova oca i majke. Otac je 'otac Blizanac', ali i 'otac Sudac': on sudi u najnižem nogometnom rangu natjecanja, tzv. beton-ligi, u kojoj vladaju specifična pravila. "Suština beton lige: ako si lopta, možda možeš proći. Ako si čovek – nikako!" Ili: "Otežavajuća okolnost u beton ligi: Dok igraš, moraš da se paziš ako hoćeš da ostaneš živ." Uloga suca tamo je prilično riskantna: nakon svake utakmice, treba bježati pred nezadovoljnim igračima i navijačima. Otac, međutim, ne odustaje, a kod kuće vodi precizan katalog uvreda koje su mu upućivane i ozljeda koje je doživio. Arhiviranje, katalogiziranje, popisivanje njegove su opsesije: sastavlja čudnovata 'Očeva pravila igre' i vodič 'Kako preživeti 2 X 45 minuta (plus zaustavno vreme!) u beton ligi', vodi statistike, crta tablice, računa. Kad obitelji ponestane novca, daje repeticije iz matematike, iako je nikad nije studirao: životu je "od početka prišao kao prema tabelarnom pregledu, strogo matematički, pokušavajući iz cifara da pročita najveće tajne". Dirljive diskrepancije između očeve ljubavi prema nogometu i suđenja u najnižoj ligi (a pritom je još i daltonist, pa ne razlikuje dresove protivničkih timova), između elegantne apstrakcije egzaktnih matematičkih formula i kaotičnosti srbijanskoga društva u kojem živi, grade neuobičajeno maštovit, iskošen i upečatljiv književni lik, kojem možda zasmeta tek poneki patetični potez viška ("Grb sa sudijskog dresa otac je zašio za kožu. Blizanac je Jugosloven.")

U dopadljivoj inverziji socijalno zadanih rodnih uloga, kontrapunkt matematikom i nogometom zaluđenom ocu čini politički osviještena 'majka Revolucionarka' i 'majka Liberalka'. I opet na granici groteske: u antimiloševićevskom, antinacionalističkom zanosu pokreće piratski 'Nezavisni radio Mokrin' pa iz ostave kuće šalje u eter antirežimske poruke; otac je pritom zadužen za uređivanje sportske rubrike. Obiteljska se mitologija razvija dalje u pripovijestima o senilnom djedu Duši i o babi-vračari koja liječi druga Tita od noćnih mora, u pričama o kućnim duhovima i o izgubljenom blagu, a u njihovoj pozadini, postupno, lik pripovjedača prolazi ključne etape coming of age narativa: djetinjstvo, prvi bend, prva erotska iskustva...

Osim spominjanog metatekstualnog okvira, disperziranu naraciju impregnira prošivanje pripovijesti 'nogometnom' metaforikom: ono što je ključno, podučava otac sina, pregled je igre, "kako u fudbalu, tako i u životu, šire". Vujičić, međutim, eskivira opasnost prvoloptaškog prelamanja priče kroz leksikon nogometnog žargona, baš kao što izbjegava da roman uklopi u bilo koji od oprobanih poetičkih obrazaca 'ratnog pisma', 'obiteljske kronike', 'socijalne kritike' ili 'bildungs-narativa'. Već i osnovna autopoetička, autorefleksivna bipolarizacija anegdotalnog i narativno 'čvršćeg' proseda, uostalom, ukazuje jasno na strategiju izmicanja teksta unaprijed zadanim (pod)žanrovskim okvirima. U tom pokušaju da nadigra poetička ograničenja, treba priznati, povremeno se i 'preigrava', ulazi u poneki suvišan pripovjedni dribling – ako ima neke osnove za ustaljeni kritičarski trop o debitantskim knjigama (albumima, predstavama...) koje pate od autorove želje da u njih upiše dugo akumulirane, raznovrsne i disparatne zamisli i namjere, onda bi ga Oštar start mogao uvjerljivo poduprijeti. Ta je primjedba, ipak, nedovoljna da ozbiljnije ugrozi sud o Vujičićevu romanu i svodi se tek na usputnu evidenciju mjestimičnih kompozicijskih nezgrapnosti. S druge strane, poetička ambicioznost, dobro odmjerena manifestna političnost i zavodljiva pripovjedna inventivnost plasiraju Oštar start, sasvim u skladu s onim što su utjecajniji autori i komentatori već ustvrdili, zavidno visoko: pri samom vrhu tablice recentne postjugoslavenske proze.

Boris Postnikov
foto: micavujicic.com

***

Boris Postnikov (Split, 1979) - diplomirao filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Radi kao copywriter, uređuje dvotjednik Zarez i virtualni časopis za književnost www.knjigomat.com, a objavljuje još i na Trećem programu Hrvatskog radija.

POVRATAK NA VRH STRANICE
Korištenjem portala Booksa.hr pristajete na prikupljanje cookiea.
Booksa.hr koristi kolačiće u svrhu analize posjećenosti stranice, kako bismo vidjeli što volite čitati i konstantno poboljšavali naš sadržaj.
Booksa.hr ne koristi vaše podatke ni u koju drugu svrhu.